kad te ' oće, ' oće te... čujem na teveu voda se probila kroz branu kao posljednja kap mokraće kroz tkaninu gaća i hlaća (marfijev zakon: ' ' ma koliko ga ti otresao zadnja kap završi u gaćama ' '). u stvari, ne možemo, za tu kap, reći da je uzrokovala neku veliku štetu, ali je, definitivno, stvorila neugodnu situaciju. jer, svi bulje u nastalu flekicu išćekujući kada će se ona početi širiti, očiti dokaz da flekonosac ne kontrolira situaciju. i ne pomaže tu ni prikrivanje rubom košulje ili sakoa, pogrbljavanje u hodu, bjesomučno dugo sjedenje skrštenih nogu (dok te ne uhvati grć) jer, okolina je upoznata sa situacijom i pri svakom vizalnom kontaktu nesvjesno skreće pogled prema markiranom mjestu. i tu nema pomoći, dok majka priroda (i struktura tkanine hlaća) ne učine svoje. da ne pominjemo da će pri svakom slijedećem izlasku iz veceja nekoliko pari očiju prvo pogledati u izvorište problema. mislim, za taj smo vodeni val, što se počeo valjati negdje iz ujedinjene europe znali tjedan dana prije nego će stići. i opet nas je iznenadio. kao tinejđerska erekcija dođe iznenada i dugo ne splašnjava. samo čekam kad će neko od političara ovu situaciju početi sagledavati s pozitivne strane. kao, ' ' voda došla iz predpristupnih fondova ' ' ili ' ' sve je to dogovoreno s eu, mi smo faktor stabilnosti regije ' ' ili ' ' rvacka je stoljećima brana europe ' '. dajte, političari, trgnite se malo, uvjerite zabrinuti puk kako vladate situacijom (mađari, bogati, dovode turiste da gledaju kako se preljeva dunav u budimpešti, a mi, tromi ko američki tinejđari. pih...) a onda se, na sve to, pridodala još i kiša. cmoljila je cijelog dana. i nije to bila ona razigrana proljetna kiša nego neka jesenja, sumorna i tugaljiva. gackam po vodenim baruštinama parkirališta tražeći svog limenog ljubimca i odjednom kao da začuh neki glas...