Ostalo je podložno sporenju. 6. Da ono što je Tridentski koncil definirao kao de fide u pitanjima opravdanja, predestinacije, milosti i sakramenata, koji da udjeljuju milost ex opere operato, ne pripada vjeri. 7. Da je on bio spreman zastupati stav, čak i uz žrtvu života, da svi ljudi mogu uživati svoj pogled na stvari (u drugim pitanjima), samo da se slažu in essentialibus fidei. 8. Primat rimskog pape nije de jure divino, ili bi se barem moglo raspravljati je li tako ili nije, sve dok se ne mogne donijeti odluka o tom pitanju. 9. Da anatematizmi Tridentskog koncila nisu nikakve definicije članaka vjere. 10. Da heretici nisu bili osuđeni na Tridentskom koncilu zbog bilo kakvih hereza koje su naučavali, nego samo zato što su Rimskoj crkvi pripisivali herezu. 11. Da odbacivanje transubstancijacije, čistilišta i čašćenja slika i svetaca ne znači odbacivanje stvari koje pripadaju samoj biti vjere, pa da stoga protestanti imaju pravu vjeru i pravu Crkvu. 12. Da su Rimska i Engleska crkva jedno te isto, jedna kao i druga katolička i pravovjerna. 13. Da nije u skladu s de fide to što opći koncil zajedno s papom može presuđivati u prijeporima o vjeri. 14. Da se vez sklopljene i konzumirane ženidbe može razvrgnuti preljubom bilo koje strane. 15. Da se ženidbeni vez kao zbog preljuba isto tako može razvrgnuti i zbog drugih razloga. 16. Da svjetovni vladar na temelju valjana razloga može odlučiti da se vez sklopljene i konzumirane ženidbe može razvrgnuti.