Gledam ljude oko sebe, gledam prolaznike, gledam i slušam razgovore dok prolazim pored ljudi i stvarno mi se čini da je ostalo još jako malo razloga u ljudima za nadati se boljem, biti zadovoljan sitnicama, radovati se mirisima, zapažati osmjehe, dignuti glavu kad je teret najteži.. kao da je to vrijeme apsolutna povijest-to vrijeme nadanja boljem, da su to ostale samo puste tlapnje-ponekad se tako i čini u vremenu u kojem živimo-kad se tako osjećam koristim jedan " lijek " - ne pali svaki put ali u večini slučajeva da mi okus one stare bezbrižne trubadurske duše i zapali mi ponovno vatru u srcu prema samom sebi i prema svima koji me okružuju netko bi se zapitao - " što je to, da se i ja nadrogiram tim ljekom " zamisli-obična pjesma Dubrovačkih Trubadura koju svima preporučam a ide..