svaki put kad sama sjednem uz otvoreni prozor i odlutam s mjesta u neko drugo vrijeme, ono koje je uzelo djelić uplakanog srca, polako se ušuljaš, nečujno, najtiše i svojom prisutnošću doneseš uspomene... ignoriram te određenim trenutcima, ali onda jednostavno ne daš biti neprimjećen... ta ti uvijek moraš imati moju punu pažnju osamljenost dobije drukčiji prizvuk, osamljenost nije samoća već samo dio tebe... dio nas... kada iz zaleđenog pogleda izvučem svoj zaključak i odlučim učiniti još jednom ono što sam dosada milijun puta učinila, zatvoriti prozor i ne puštati Nju u svoju sobu... ne puštati onih bezbroj svjetlećih očiju, nekih većih, nekih manjih, ali sveukupno jako moćnih, zatvoriti ih iza zavjese ne puštajući očajnički da me vide ovako ranjivu... još jedna priča dobije svoj početak... zvuk riječi uz ritam okrene mi vratom, ostaje samo sjedeća masa na prozoru, dok moja duša zagrljena s tobom prolazi svako, pa i najmanje mjesto gdje znali bi prkosno gledati u oči Dami i smijati se njezinim svemogućim strujanjima... spoznaja o nama, o mogućnosti da, kada god ja to poželjela, mogu te pozvati i nasmijati se tvojim strahovima... čini me moćnom, jakom i samom... ne više usamljenom...