Najčešće se njegova dugotrajna šutnja poklapala s time što je u dom Rogačevih dolazila nekakva dama uplakana lica s neizostavnim crnim velom i tužila se majci« toga huligana », kako su svi oficijelno zvali Nikolaja tako su ga i u gimnaziji kolege zvali« Koljka-huligan »; samo se na kolege nije ljutio, uspio se u nekoliko godina potući i pomiriti sa svim svojim suučenicima, a kao odrastao govorio je bezobraštine, što je užasavalo njegovu majku i tako, dama se dolazila žaliti na Rogačevljeva oca, koji ju je zaveo i ostavio: i Rogačevljeva majka je tih dana plakala, sjećajući se svog nevjernog muža, najčarobnijeg i najpametnijeg, ali istodobno i najnepouzdanijeg čovjeka kojega je znala, nepopravljivog Don Juana i kartaša, koji je mnogo puta izgubio i dobio cijeli imetak, posjetitelja brojnih klubova, biljarnica, restorana, uvijek u najmodernijem odijelu, nasmiješenog, duhovitog i koji nije vjerovao ni u što na svijetu« osim u žensku ljepotu », kao što je netko rekao za njega.