Vjeko je danima srao, jedan za drugim, neprovarene morske krastavce, nakraju smo ih izbrojali tristošesdesetsedam, i još dvadesetšest riječnih rakova i račića, za koje nismo pojma imali kada ih je uspio pojesti, Gizera je i dalje tresla groznica, Baronica bi, čim bismo mu odvezali usta da uhvati malo zraka stao naricati kao najgora baba narikača, danima ga nismo mogli smiriti, danima nismo mogli doći k svijesti, danima nismo mogli razmišljati, a kako bismo i mogli, bez masti, jer ako su oni najgori prvi dani apstinencijske krize što smo ih nekako pregrmjeli na moru bili za nama, sada su nastupili još gori dani duhovne i moralne krize, jer duhovna je ovisnost još gora od one fizičke, ovisnost o spoznaji, ovisnost o bitku, to nas je morilo, nismo više uopće imali volje za životom bez masti, kakav bi bijedan život to bio, Gizer se ponovo pokušavao objesiti u snu, pokušavao je to svake noći, sve dok Vjeko nije naredio da lancem zatvaramo njegovu košaru pošto bi ovaj posvršio sve svoje poslove i zadatke i povukao se na nezasluženi počinak