Sad zamislite mene, koji na stres reagira kao pomahnitali nilski konj za vrijeme parenja, kako drhtavim rukama ubacujem enzim, ispaljujem nastavak mikropipete u smeće i skoro pogađam asistenticu njime, samu mikropipetu odlažem BILO GDJE, samo da stoji vertikalno, grabim komadić folije koja je preuska, tražim drugi komadić, pokrivam otvor kivete, uviđam da stvar neće držati, odižem foliju i ponovo je namještam, preokrećem kivetu dva puta, skidam foliju, mahnito otvaram poklopac spektrofotometra, stavljam kivetu, vadim kivetu i stavljam je ISPRAVNO u stroj i poklapam, sve to za manje od petnaest sekundi

Tekstove ćete ubuduće moći čitati na blogu na kojeg upravo ubacujem arhivu, a nadam se da će i koji osvanuti diljem neta i u tiskanim izdanjima.

Radi lakšeg praćenja teksta, kako me naučila moja profesorica hrvatskog jezika iz osnovne škole (džez ' ba drugarice Vero), ubacujem događaj, koji nam može pomoći u orijentaciji, tek toliko da vidimo gdje se nalazimo.

Ubacujem u dvd nekakav BBC-ev dokumentarac o životu lavova u Serengetiju.

Naravno da nije primijetila kako joj ubacujem omamljujuće sredstvo u piće.

Evo ubacujem, onako usput, jednu otvorenu (i besplatnu) reklamu: HTV 1 danas u 22:40 prikazuje film GOOD NIGHT, AND GOOD LUCK, čiji je redatelj George Clooney (naravno, također glumi jednu od glavnih uloga).

Kombinacije vježbi iz insanity-a ubacujem u svoje treninge, ali treniram bez prestanka godinama.

U koreografije rado ubacujem plesne elemente s ciljem da aerobni dio sata sve više podsjeća na plesni sat u kojem ćemo se svi dobro zabaviti i uživati.

I osim toga nemam se ja kaj prepoznat nisam ja teens samo se malo ubacujem u razgovore.

Ne zaboravimo i priviđenja nastala prilikom sumaglice, kada se naprežeš da vidiš koji je ovo prometni znak, a kad priđeš malo bliže (Ako priđjes bliže jedan je od Zdravkovih albuma pa eto, ubacujem to zavidno znanje ovdje) znaka NEMA

A ja, kao i moji vršnjaci, slušam muziku i ubacujem svoje reči.

Ja se curke ubacujem sa jednim pitanjcem... dobili smo prijedlog zimovanje 8 dana-skijanja u vrtiću.

S druge strane širom bacam oči na Krn (2244 m), ogromnu bijelu stijenu koja doslovce štrči u vis i ubacujem ga u svoju knjižicu planova.

ČESTITAM DRAGA:) Žao mi je što se samo ovako ubacujem ali čitala sam postove i savjete i tako sam sretna što si ga ostavila. zapravo ne, nisam sretna što si ga ostavila nego što si odlučila da si vrijedna sreće i lijepih stvari u životu, što si napokon uvidjela da kraj njega toga neće biti. molim te samo budi hrabra i jaka i NEMOJ mu se vraćati

E, ljudi, sorry što se ubacujem s ovom temom, ali jednostavno, ovo je prevršilo svaku mjeru.... Dakle, jedna ženska (cute_evil) je počela srati o meni... Kao, ja imam nešto protiv nje i takva sranja... Mislim, nije meni stalo do toga, nek ona misli šta hoće... Ona je antifan TH-a, ali Mimy (ženska s kojom ja pišem blog) je njena, recimo to tako, malo bolja frendica.... Ja njoj do danas nisam ništa htjela srati, ali ovo što je napisala u novom postu me totalno raspizdilo ja bih se njoj htjela osvetiti, ali ne znam kako, pa vas molim da mi pomognete inače ću poluditi

Josipoviću oprosti što se ubacujem u tvoj resor, ali i ja kao geodet u gornjoj misli vidim nepoštenu i zločestu imputaciju i jadno poentiranje.

- Oprostite, ubacujem se, nije spavao u kamp prikolici nego u kamperu kojim je i prešao granicu.

ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali... a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu). i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest skladište. ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav. ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari. nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno. i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći ' volim te ', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć. i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji. u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja. i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi... možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...

Onako, nju volim pa je ubacujem di god mogu.

Ovdje moram podsjetiti na jednu naoko sitnicu, uz ispriku što se ubacujem:

PITANJE: 1) Posjedujem RENAULT Lagunu 1.9 dci, 2003. g. Od kada je zahladnilo (neznam dali ima kakve veze) teško ubacujem u rikverc i prvu brzinu.Bolje receno nemoguce je to uraditi dok je auto hladno.Odnosno dovoljno je da miruje 10 - ak minuta.Poslije toga sve je " normalno ". Bilo da je upaljen ili ugasen rucicu mjenjaca moram par puta gurnuti u 2 - 3 - 2 brzinu i tek onda mogu ubaciti u prvu odnosno rikverc.Kad ubacim u rikverc tada se cuje (10 - ak sekundi) zvucni signal od parking senzora i poslije toga ne funkcioriraju.Ponekad znaju kratko svirnuti i tada i rade normalno. 2) Kada predjem 2500 obrtaja klima prestane hladiti.

Obratite pozornost na vrijeme kada ste skloni vikanju vele ok, od sutra izrađujem krivulju stresa pa kad utvrdim koje je to po mene najstresnije doba dana u to vreme ubacujem dvosatni odmor.

Ubacujem u sebe izbalansiran prvi obrok od kratkolančanih i dugolančanih ugljikohidrata, " brzih " i " sporih " proteina i nezasićenih masti... gutam vitamine i minerale, dan može početi:)

30.12.2005. nihao tisina neka vlada na ovim valovima, je li vas to groznica subotnje veceri lovi ovijeh dana...? i sto si zelite, judi moji, kuda se krecete, cemu nadate? svijetle li te lampice od 20 kuna i tri za 10 jos uvijek radosnim sjajem?;) ja svoje lampice od ovog tjedna nosim u skolskoj torbi. i pernicu. i citanke dvije. i biljeznicu novu. i marendu pravu, djacku. sitnis za autobus. kabanicu. rezervne carape. i kartu svijeta, jer ko ce ga znat kuda svi ti putovi.... ovih dana pocinjem se osjecati kao haski, budjenje u zoru, toplu, uvaljanu snenost para svjezina novog dana, prvi koraci, kratki, nespretni, protezanje, kosti, dlake, nokti, dobro jutro, njusim zrak, otvaram krug, krecem tokom. svaki dan novi krug, veci, sigurniji, udaljeniji od logora, izgubim trag, pronadjem ga na slijedecoj cesti. u svakom grmu novi miris.. ostavljam svoj. i nista nije tesko, osjecam.. slobodu, od sebe.. sjecate se tih davnih ranoskolskih dana kada torba od stopedest kila nije bila preteska za igru uz put, cudjenje svakom listu, puljkanje na zemlji, ili u skolskom hodniku, male sitne velike izmisljene nepromisljene igre koje pune nezadrzivom, nepotisnutom, iskrenom, unamasadatektinjajucom energijom. da, da, skinuti tu torbu s ledja i zatrcati se negdje, bilogdje... ja sada svakog jutra poslije treninga, uglavnom trcecim korakom odlazim u skolu. pa eto, odlucila sam progovoriti tim doremifasola jezikom. uglavnom, idem na satove kineskog, ucim taiji mac i qigong na univerzitetu kineske tradicionalne medicine. zvuci super, ali ispod tog super stoji ona stara mudrost ja sumom, oni drugom, opa, drumom. jer mogu ja bit sto puta haski, mogu vuc saonice ko pravi vuk, junacki, srcano, mogu slobodna lutat okolo uceci od drveca i ptica, ali ne zavijam li kao drugi, ne mirisem li kao drugi, ostajem vani, nema vatrice uz koju u sumrak mogu ugrijati promrzle sape. da vratim to malo u ljudski, hhhh, kineski svijet,.. profesori na tom faksu, od kojih bih mogla mnogo nauciti i cuti, govore engleski koji ne probija koricu, nema vrenja, jer u svakom kineskom znaku stoji smisao koji je engleskom rijecniku neuhvatljiv. prijevod nije nemoguc, ali je supalj, saft i dalje ostaje skriven. jer kako nazvati nesto sto je nepoznato? novom rijecju?.. svijet je bio tako mlad te mnoge stvari bijahu bez imena i da bi ih se spomenulo, trebalo ih je pokazati prstom... da. a ja bih naravno ono ispod korice, svidja mi se to novo i neimenovano, pa onako proceprkat malo noktom, vidjet sta se to skriva unutra, uturit cijelu ruku, uvaljat se u to s gustom, ko jezurka u lisce. zato se svakoga dana iznova ubacujem u njihov copor, njusim se s njima, guzvam ko velika, pljujem kad mi zagusti, a ni licko-senjske mi nisu strane,.. i hodam s njima, do jednog visokog brda gdje zajedno cekamo mjesec-starinu i zavijamo i zavijamo i zaviiijaamoo liii.. uuuuciimmm....... mmm.. uu.. iii... kkkkkkksoeijgbhfd i jedan nezgrapni kinesko-engleski prijevod neprevodljivog kinesko-kineskog poete, ostavljam vam za kraj, a ujedno i pocetak novog ciklusa, sretna nova, o judi moji

Sve to ubacujem u predavanje i to onda oživi predmet uvjerena je Korana, koja zanimljivo razmišlja i o lektiri.

Uf, da, onda sam imala period razmišljanja kako bi bilo super da imam dečka koji tamo zalazi, naravno on i ja, biznis, pa mi daje da ubacujem lovu u aparate (na kraju bi zavrišili kao u onoj jednoj pjesmi: " Sad nas gone oboje, da nam dane odbroje...).

Oprostiti što se ubacujem, ali je važno, jer te stranke doslovno izluđuju znatni dio smušene VSS populacije.

Moj bližnji je riznica u koju ubacujem darove za Gospodina.

- Zanimljiv sam klincima, dosta ubacujem kuhinju, pričao sam i o ovoj Odiseji.

Time je 66 % posla odrađeno, ostaje još 33 % i ubacujem u višu brzinu.