Ugarski sabor donosi zakone ne čekajući njihove potvrde i odobrenja iz Beča.

Osnovu sporazuma donio je ugarski sabor održan u kolovozu 1442, a na kojemu su prvi put bila i četvorica predstavnika Slavonije (ali ne i Hrvatske i Dalmacije).

Godine 1745. obnovljene su Virovitička, Požeška i Srijemska županija, koje su isprva pod nadležnošću Hrvatskog sabora, ali već 1751. šalju svoje zastupnike u Ugarski sabor.

Došavši na glas u čitavoj Hrvatskoj poradi učenosti, rodni ga Senj odredi god. 1681. za svoga poslanika na Ugarski sabor u Šopronju.

Kada je Ugarski sabor 1604. zahtijevao vjerske slobode za protestante, Rudolf je u potvrdi saborskih zaključaka dodao članak koji je te slobode nijekao, izazvavši veliko negodovanje među Ugrima, ali oduševljenje Hrvata, koji su kralju izrazili Âťbesmrtnu zahvalnostÂŤ zato što je stao u obranu katolicizma.

Ugarski sabor, sastavljen od Elizabetinih protivnika, odluči okruniti ga za kralja, a kako se prava kruna nalazila u kraljičinim rukama, izvadi li su u tu svrhu krunu iz grobnice Stjepana I, prvog ugarskog kralja.

Medjutim, ipak su 1715. morali priznati kako se Ugarski sabor ne moze mijesati u poslove Hrvatskog sabora.

U unutarnjoj politici Marija Terezija je nastojala provesti mjere tzv. prosvijecenog apsolutizma, ali je provodila i nasilnu centralizaciju, nije sazivala Hrvatski niti Ugarski sabor i upravljala je, kao i njezin sin Josip II., patentima ili privremenim naredbama.

Sabor je poslao kralju Adresu kojom je izjavio da ne može slati predstavnke u Ugarski sabor jer hrvatsko-ugarski odnosi nisu još definirani.

Kao banski povjerenik u Slavoniji nastojao se suprotstaviti presizanju ugarskog ministarstva, spriječiti svaki izbor poslanika za Ugarski sabor i pridobiti feldmaršala Hrabowskog, zapovjednika Srijemske general-komande, za hrvatsko srpsku stranu.

Hrvatski sabor donio je odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom, čime je izričaj " Zemlje Krune sv. Stjepana " izgubio značenje. 16. studenog Ugarski sabor je raskinuo Austro-ugarsku nagodbu, ukinuo monarhiju i proglasio republiku, dok se krajem studenog 1918. Transilvanija priključila Rumunjskoj.

Iako je glavni razlog sazivanja sabora bio izbor poslanika u ugarski sabor, staleži su raspravljali i o pitanju nasljedstva, te su trećeg dana zasijedanja donijeli znameniti 7. članak, kojim su pristali na nasljedstvo Habsburga i u ženskoj lozi.

Ugarski sabor izabrao je 1572. Maksimilijanova sina Rudolfa za kralja.

U lipnju 1790. sastao se u Budimu Ugarski sabor sa želj om da odluči o uvjetima pod kojima će prihvatiti Leopolda za kralja.

Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke.

Zahtjev za rješenjem tog problema uputio je vladaru Ugarski sabor, a Franjo je potvrdio da je Rijeka sastavni dio Kraljevstva, te da treba imati svoje predstavnike u Ugarskom saboru.

Godine 1843. proglašen je mađarski službenim jezikom (iste godine kada je Ivan Kukuljević u Hrvatskom saboru održao prvi govor n a hrvatskom jeziku), a 1847. posljednji se put sastao stari, staleški Ugarski sabor.

Reformu cjelokupnog ustava proteže i na Ugarski sabor te zahtijeva pretvaranje staleškog sabora u općenarodni.

Prilikom sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867., Ugarski sabor uspješno se odupro odvajanju Transilvanije iz Zemalja Krune sv. Stjepana, budući da je ta zemlja predstavljala dio srednjovjekovne Mađarske.

U nastalom oružanom sukobu, čime je započeo trideset-godišnji rat (1618. - 1648.) ili otvoreni sukob između katoličke i protestantske crkve u Evropi, Gabriel Bethlen sazvao je ugarski sabor u Požunu 1619. godine, ali se hrvatsko plemstvo tom saboru nije odazvalo.

Ručnim pismom raspustio je, naime, Ugarski sabor i na području zemlje proglasio ratno stanje, imenujući pritom Jelačića komesarom i vrhovnim vojnim zapovjednikom za Ugarsku, što je u hrvatskoj javnosti stvorilo iluziju da je dinastija napokon ipak stala na stranu hrvatskog p okreta.

Fond se najvećim dijelom sastoji od spisa vezanih uz održavanje saborskih sjednica i rješavanja poslova iz nadležnosti Sabora u poslovima uprave, financija, pravosuđa i obrane (kraljevske naredbe, izvješća podređenih tijela uprave, ubiranje kraljevinskog poreza, podjeljivanje indigenata i potvrđivanja plemićkog položaja, spisi saborskih odbora i povjerenstava i dr.), dok se manji dio odnosi na spise vezane uz ustroj Sabora i njegovog odnosa spram Ugarskog sabora (izbor poslanika na Ugarski sabor, potešćice i zahtjevanja Staleža i Redova Kraljevina te izvješća poslanika po završetku zasjedanja Ugarskog sabora).

Maksimilijan je neke urotnike uhitio, ali je prema njima bio blag i nakon nekog vremena ih je oslobodio, postigavši glavni cilj: zastrašio je ugarski sabor tako da je ovaj pristao na sve njegove zahtjeve glede povećavanja ratne daće.

Zapisnici i spisi županijskih skupština (predmeti iz nadležnosti županija: iranje poslanika na Hrvatski i na Ugarski sabor, donošenje odluka o raznim granama upravnog života: porez, novačenje i opskrba vojske, izbori različitih povjerenstava, određivanje parnica protiv plemića, rješavane urbarske tužbe i sl.) Otpisi županije na palatina, Ugarsko namjesničko vijeće, kancelara Kraljevine, banu ili banskom namjesniku, Hrvatskom saboru, vladaru itd., a tiču se raznih upravnih poslova županije.

Izvješća poslanika na Ugarski sabor, držanog 18. kolovoza 1827., odnosno u razdoblju 1832. - 1836..

Godine 1751. na Ugarskom je saboru predloženo, a što je kraljica i prihvatila, da slavonske županije šalju po jednog poslanika na Ugarski sabor, dok su i dalje, nazivno, ostale pod banovom jurisdikcijom.

Ključno političko tijelo u Hrvatskoj bio je Sabor, tada još uvijek staleški, koji je svoje predstavnike slao u Namjesnički sabor u Požunu (zapravo Ugarski sabor).

Zatim, postoji jedna inicijativa popisa arhivske građe 1764./65., kada je Ugarski sabor donio odredbu o uvađanju i popisivanju arhiva svih vjerodostojnih mjesta te arhiva županija i gradova, što je nastavila Vlada Hrvatskog kraljevskog vijeća.

U Hrvatskoj se stvaralo nezadovoljstvo financijskom ovisnošću Hrvatske o Ugarskoj, tražila se financijska samostalnost, a kada je Ugarski sabor 1903. godine odbio zahtjev za poboljšanje financijskih uvjeta u Hrvatskoj, u Zagrebu se organizirala javna skupština.

U cilju rješavanja određenih predmeta, kao što su: provjera rada blagajnika Kraljevine i zemaljskih računa, provjera insurekcijskih računa, izrada uputa poslanicima na Ugarski sabor, izgradnja i uređenje nove sabornice, gradnja narodnog kazališta i tome slično, Sabor je formirao odbore (deputationes) birajući u njih članove iz redova Staleža i Redova.