Osim dva importirana slučaja bjesnoće u Republiku Hrvatsku, jednog 1989. godine, kada je u Klinici za Infektivne bolesti " Dr. Fran Mihaljević " u Zagrebu, egzitirao 9 - godišnji dječak iz Dervente (BiH), ugrižen u Alžiru od dokazano bijesne kuje; drugog 1996. godine kada je u istoj klinici egzitirao 20 - godišnji mladić iz okolice Tomislavgrada (BiH), zarazivši se putem kože budući da je gulio i derao kože lisica, koje je sam hvatao u zamke; u našoj zemlji od davne 1964. godine nije zabilježen niti jedan slučaj humanog rabiesa (8,9).

Uče kako zvuči kada laju ili kad drugi laju na njih, kakav je osjećaj gristi i biti ugrižen, no dominantno-submisivan status nije stabilan i neprestano se mijenja iz trenutka u trenutak.

ne čitam vas puno. nije da nemam vremena, imam, na hrpe, ali ne da mi se. nemam volje. nemam želje. a ponekad, kad i imam želje, neke bad memories me napadnu i opet nemam želje. u glavi se roji milijun postova. i baš kao moji poslovni uspjesi, čitaj neuspjesi, ostaju nedovršeni, zaboravljeni, izbačeni. kao da prestankom aktivnog djelovanja kao novinara prestaje i inspiracija, prestaju svi pokušaji pisanja. a ja dobro pišem. znam da znate. znam i ja. otkud ja u ovo gluho doba noći? eto me. s neizmjernom potrebom pisati, kao i uvijek kad je kao u glavi. ne, neću vam lagati, par suza je kliznulo niz lice. i isto tako, ne, neću vam reći zašto. okrivite pms. ili što već ljudi krive kad žene počnu plakati. slobodno me možete nazvati i razmaženom histeričnjačom (wow, koji izraz), sasvim mi je nebitno. i da, ovaj će post biti dug. ali ne i nezanimljiv, zaboga, kad sam vam ja bila nezanimljiva? di sam stala? aha, da. nebitno mi je kak ćete me nazvati zato jer nakon x vremena pišem post i plačem. anyway, naravno da ću i u ovom postu imati zrnca mudrosti koje ću vam prosipati. čini se da je ovo jedino mjesto gdje ih mogu prosipati, sve manje me ljudi sluša. ili čuje. ili oboje. da, zrnca mudrosti. nešto kao, ne zna čovjek što ima dok to ne izgubi? ili, sve se događa s razlogom, samo ga mi nismo svjesni u trenutku kad se to sve događa? yeah. right. jeste se kad osjećali kao da se cijeli svijet urotio protiv vas? jeste? eh, pa onda znate kako se ja osjećam. to su takvi dani. kronološki, kad vam kolege kojima ste godinama pomagali, u trenutku kad vama treba pomoć kažu da ste na crnoj listi, i da niste poželjni u njihovoj redakciji. trenuci kad se zapitate što se zabogamiloga radili u zadnjih 10 godina, i za koji ste se kurac trudili biti neovisni od politike i kapitala, vjerni etičkom kodeksu i slično. trenuci kad se, teškom mukom, odlučite vratiti struci, i onda ni tu nema sreće. jedini koji vas zovu na razgovor su ljudi koji svoj posao rade u piramidalnom sustavu i to tek nakon tri mjeseca edukacije. a vi imate tri kredita, i zasad vam je jedini spasitelj u životu hrvatski zavod za zapošljavanje. kad se pokušate utješiti da, ako već ne ide na tom polju, onda barem mora ići na onom drugom, privatnom, shvatite da ni tamo baš ne cvjetaju ruže. da onaj koji bi vam trebao biti potpora uopće ne shvaća da vam potpora treba, da onaj koji bi trebao biti utjeha, ne tješi, iako znate da je sposoban tješiti, vidjeli ste to u jednom mailu koji nije bio upućen vama. i morate biti jaki, i jaki ste, trudite se, trudite se tješiti mamu koja glumi da je sve ok iako je tata na plućnom odjelu bolnice s još nepoznatom dijagnozom, i šaljete zamolbe za posao, zovete kolege, naplaćujete usluge, ali usluge kao da nikad nisu postojale, i ne gubite nadu, ne gubite vjeru i ne popuštate tim zločestim napadajima malodušnosti, sve u nadi da će netko shvatiti koliko ste izgubljeni, da će netko pružiti ruku koja vas sprečava od daljnjeg padanja. a ruke ne samo da nema, ruka je na tastaturi i govori da će gricnut taj jezik i predlaže ovo... ono... kaj ja znam.... viđanje. o da, ta ruka nije ruka pomoći, ni ruka utjehe, ta je ruka ruka izdaje. sasvim je nebitno što s druge strane nema odgovora, što taj jezik ne želi biti ugrižen, niti će do viđanja doći, nebitna je mogućnost da je to zajebancija, jer s jedne strane zaista i jest, kontekst je sasvim jasan, kontekst upire prst, kontekst potvrđuje osjećaj koji je u vama već danima, tjednima, mjesecima, još od onogo maila... osjećaj je tu, onaj glas u glavi, nijedan od onih već imenovanih osoba koje imate u glavi i s kojima razgovarate svaki dan, jedan sasvim drugi glas, sasvim ozbiljan, the glas. i ne, ne trebam vaše utjehe, ne trebam vaše bit će bolje, niti da prespavam, da je jutro pametnije od večeri, da će bit dobro, da je ovo sve tek privremeno, da će bit bolje kad nađem posao, da će se sve posložit. ne trebam ni vaša ni moja zrnca mudrosti. trebam nekog tko će mi reći što će se dogoditi. hoću li imati i biti ono što želim? ili ono što se bojim da ću imati i biti? da, sve će se posložiti? ali kako? to me zanima. kako će se sve posložit? tko ima odgovor na to pitanje? tko zna što sad, u ovom trenutku trebam napraviti da sve bude dobro? u svakom životu, jednom dođe trenutak odluke. ne neke konretne, dođe trenutak kad trebate odlučiti kuda. jedan od onih iz kategorije the trenutaka, jedan od onih naizgled malih, koji odlučuju o vašem daljnjem životu. stojite na raskrižju, na jednoj od onih plus cesta iz američkih filmova, nigdje ničeg ni nikog, vi ste na raskrižju, pravilnom 90 stupnjeva raskrižju, i morate odlučiti. krenuti pješke ili čekati da naiđe prijevoz, iako nadaleko i naširoko, ravnica je, ne vidite nikog. takav je trenutak meni došao prošle srijede, oko pola 2 popodne, dok sam izlazila iz bolnice, nakon još jedne terapije za koju ne znam zašto služi jer me ruka i dalje boli, taj trenutak koji je izazvao moj kolega s ponudom koju nitko normalan ne bi odbio. normalni ljudi to ne bi odbili, ali zaljubljeni svakako da. trenutak u kojem odlučujete idete li naprijed, tom ravnom cestom dalje, ili ostajete na raskrižju čekati prijevoz, trenutak koji sve mijenja. nisam dugo ostala u tom trenutku. sjedila sam na tom virtualnom raskrižju, gledala naprijed, vidjela kako bi bilo, i željela krenuti. i onda se zapitate, pod koju cijenu. i shvatite da tu cijenu ne želite platiti. ne sad. ne još. tad još ne znate da izdaja čega iza ugla, da će se nešto što je cijelo vrijeme tu, kristalizirati na sasvim blesav način, prelomiti na sasvim glupi način. ne znate, ali osjećate. cijelo vrijeme osjećate. jer, neki su sposobni osjećati. neki su sposobni postupiti po osjećajima. neki su sposobni imati snove, želje i nade, i čvrsto vjerovati. neki su sposobni zaboraviti razum i sve dati osjećaju. neki su sposobni riskirati, pa makar ostali slomljena srca, skloni odricanju u nadi da će se to odricanje isplatiti, nagraditi, neki su skloni dati sve za ljubav. o da, neki su skloni jednostavno osjećati. nisam krenula pješice. ostala sam čekati na raskrižju. još čekam. sve više uvjerena da sam trebala krenuti, da trebam krenuti. vjerujte mi. gotovo uvijek je puno teže ostati čekati na raskrižju nego početi hodati u pravcu nepoznatog. o da. puno je teže ostati čekati. osobito kad čekati sami. samo vi, i taj glupi osjećaj. i zato, još jedino imam reći ovo. tim redom.

Iako na prvi pogled ovakvi opeativni zahvati ponekad djeluju nezamislivo, vašem ljubimcu koji ima kolabiran dušnik mogu značajno poboljšati kvalitetu života i produžiti život. ] ] > Zmije otrovnice http://www.ferarica.hr/default.asp?cms=GGKJJF Wed, 12 Dec 2012 13:08:49 GMT Ferarica (Ferarica) http://www.ferarica.hr/default.asp?cms=GGKJJF Čovjek je obično ugrižen u nogu, no kod pasa vrlo često dolazi do ugriza u njušku što znatno smanjuje mogućnosti pružanja prva pomoći.

Ako je pas ugrižen u nogu, potrebno je staviti povez između mjesta ujeda i zamišljene linije u visini srca.

Kod velikih pasa nastojte organizirati nekakav transport do prvog veterinara (improvizirani ležaj kao za čovjeka) jer nikako nije dobro da pas ugrižen od zmije hoda.

Također, niti jednom do sada tijekom rada nisam bio ugrižen.

Tko biva ugrižen, biva zaražen i umire, te nakon toga postaje zombi i napada dalje.

Ja, sasvim mali netko, netko tko je od istog kamena, od iste zmije, samo par kilometara dalje, ugrižen i izrastao.

Ugrižen i preplašen čovjek je u pomoć pozvao Centar 112. Na teren je izišao lokalni policajac kojeg je šarplaninac također napao.

- Zmija treba osjetiti kako je to biti ugrižen - rekao je šokiranim promatračima kad su ga pokušali zaustaviti

Što se ozljeda tiče... bilo je nekoliko puta da je mali u jaslicama bio ugrižen, a da smo vidjeli tek doma.

Završetak napada znade biti toliko brz da, tijekom 3 do 4 sekunde, objekt napada može biti ugrižen i pet do šest puta, a da i ne primijeti na kojim je sve mjestima ugrižen.

I zadnje, nikada se nitko ne smije nasmijati kada papiga ugrize, niti onaj tko je ugrižen smije vrištati i jaukati, jer se može desiti da to papiga svhati kao zabavnu igru.

Mislim da se ima pravo obranit u slučaju kada bi bio ugrižen, a već je bio.Znam da je pitanje vremena kada će se on osjetit taj poriv.

Jedan od tri vlasnika u Velkoj Britaniji barem jednom je ugrižen od strane svog ljubimca, a gotovo polovica stanovnika Otoka zna barem jednu osobu kojoj se to desilo.

A biti ugrižen to je druga priča.

I sam ugrižen, Del Toro se pridružuje bratovoj zaručnici (Emily Blunt) koja mu pomaže skinuti prokletstvo vukodlaka

Ugrižen je učenik Mojsija Bohar u Koševoj ulici

" Cjepivo " koje sam spominjao, odnosi se na tzv. pasivnu imunizaciju ili seroprofilaksu, tj. davanje gotovih protutijela nekome tko je ugrižen od krpelja, a nije prethodno aktivno imuniziran.

Antimalarik djeluje tako što i kada netko bude ugrižen od zaraženog komarca inhibira rast, mijenja pH parazita te iskorištavanje hemoglobina i na taj način d o d a t n o smanjuje incidenciju bolesti

A jeste vi uopće vidjeli da je pas ugrižen

Još neki zanimljivi događaji... naime ugrižen sam, naravno svi bi rekli ništa čudno za mene jel?

Kasnije istog dana ukrajinski turist Viktor Kolij je bio jako ugrižen za nogu.

Uskoro nakon suočavanja sa nakaznim Crocom Batman je teže ranjen i ugrižen, a ugriz ima isti učinak kao i inhaliranje Scarecrowova inhalanta, znači počinju fakat gadne halucinacije

Kako je davno već bio ugrižen i zaražen tom ogavnom bolešću koja mu je pružila toliko muke u njegovom beznačajnom, ali vječnom životu, on nije uopće razmišljao o takvim sitnicama koje su zabrinjavale ostale smrtnike.

Taj dan kad je ugrižen pedijatrica je rekla da ga dovedem da ga docijepi sa 5 u1, ali je ipak odgodila dok mu se temperatura i stolica ne vrate u normalu (tad je bila 37,5 i jedna tekuća stolica dnevno)

Tamo je neki Amer u japanskom bordelu katastrofalnom animacijom bio ugrižen od strane zuba prostitutkine vagine.

Imam ti ja slične platnene koje se samo onako bezveze mogu nataći pa ih nosim zakačene za hlače za slučaj da me sustavi murija ili šta već pa da ono, bar ih imam, a brnjicu sam stavila jednom staroj kuji, davno onako za probu, našla najjaču moguću metalnu košaricu (kožne su mi i njo trgali, pukle bi na spojevima no metalne nikad) i pustim je u polju s njom, moram li reći da je brnjica ostala čitava valjda skoro minutu - dvije dok je ova nije stisla na pod i brnjica se rascvjetala ko prava košara i još k tome joj se žice pozabijale u facu i oko očiju stoga nikad više brnjice nije vidjela niti hoće ni ona ni ostali osobito s obzirom da ne mogu iz vlastitog dvoprišta izaći ni s djecom da me odmah ne spopadnu dva susjedova psa koji su nam i inače stalno na kapiji i maltretiraju naše, onda nas slijede dvjestotinjak metara i napadaju, nakon njih napadanje preuzmu drugi psi jer po cijelom selu su psi pušteni po ulici, svako malo je netko ugrižen, ja sam dobila više puta jer imam tendenciju stati između svojih i tih uličara i onda dobijem ja, naravno i već sam milijun puta rekla da ću počet redom prijavljivat no sumnjam da bi imalo ikakvog odjeka ili svrhe pa svaki put odustanem........ jedino što bi se možda desilo je da vlasnici pobiju te pse i sutra nabave druge s kojima bi bila ista stvar

I pazi slučajnosti, on je u ponedjeljak ugrižen, one nama utorak popodne kažu da je gurao svu djecu od sebe. pa koje dijete ne bi guralo od straha od ponovnog ugriza