nevjerovatno koliko nam toga, jedna sasvim obično-banalna rečenica, može promjeniti u svakodnevnici. sjedim tako u dragom društvu, pijuckam sok žute boje (jedino što mogu definirati), slušam spiku o boji za zidove i ubacujem pokoji prijedlog (kuhinju u braon s crvenim točkama da se ne vide fleke od kuhanja) kadli stiže kavica. uzimam šalicu, srknem i izgovorim taj sudbonosni red riječi: - gdje ti je pepeljara? mislim, društvo je ok, spika sasvim obična, ambijent za poželjeti, kavica po mom ukusu i naravno da cigarete idu po difoltu, ali misliti je jedno a srati... riječ pepeljara u hipu se pretvorila u crvenu signalnu raketu koja je dala znak za sveopći napad na moj teritorij. započelo je kao bezazleno pogranično puškaranje, u čarku se upetljao satnik pred mirovinu hvatajući zadnju priliku za viši čin i zapovjedio pješački napad, poludjeli je bojnik na granicu izveo tenkove, generlštab je izvršio državni udar i objavio rat. u kratkom vremenu moj je teritorij rovala teška artiljerija. naravno nisam ostajao dužan. počelo je, naime, s onim tipičnim nepušačkim pitanjem " zar baš sad moraš zapaliti? ". vidi, stari, nije bitno moram li, moguće i da moram jer ja sam ovisnik o nikotinu, bitno je da HOĆU, i da hoću baš sad. ni ja tebe nikada nisam pitao moraš li jesti baš onda kada si ti htio. onda je uslijedilo ono zdravstveno pitanje " znaš li ti da to šteti zdravlju? ". ti ćeš mi reći kao brineš o mom zdravlju pa mi daješ da pijem cjeđenu naranču koju si netom ubrao s drveta u vrtu, ne seri, upravo si mi nalio dva deci kemijski obrađene vode obojane polikolorom u nekoj šupetini iz predgrađa. jebote, pojeo sam do sada toliko hrane s aditivima i konzervansima da kad budem umro sto godina neću istruniti. uslijedilo je granatiranje teškim haubicama s neprijateljskog teritorija po mojim monetarnim institucijama: " a koliko para popušiš dnevno? znaš li koliko je to mjesečno, a tek godišnje? " jebačko granatiranje, priznajem, al ' malo si se prešo. na mom teritoriju nije zavladala monetarna panika, moja valuta nije devalvirala više tisuća puta, ne trguje se jajima, brašnom i kantama masti. ideš. a kod tebe kao cvjetaju ruže, do grla si u kreditnim govnima, kupio si auto od trideset milja eura, za glazbu, alarme, multilokove i sigurnosne kodove dao skoro kao vrijednost mog auta i k tome spavaš u garaži. a zašto? da bi prevalio isti put kao i ja samo za puno više novaca. stari, svako ima svoje zadovoljstvo koje ga gura pred šalter s kreditima. zagrmili su višecjevni raketni bacaći: " ti cigaretom ugrožavaš moje zdravlje " aha, i uz sav trud s njom ću te ubiti za deset godina. a ti? ti imaš auto od dvjesta konja, motorički si degenerik i vozačku si kupio na stočnom sajmu, da me ubiješ na cesti ne treba ti više od deset sekundi, blento. neprijatelj je počeo otvarati hangare s nuklearnim glavama: " te će te cigarete ubiti ". pametno moje, a ti ćeš vječno ostati mlad. naravno da ću skončati, jednog dana, kao i ti. samo, kad ja budem umro odmah će znati zašto pušio, pio, kurvo se, a tebe će, stari moj, kad budeš umro, staviti na onaj hladni metalni stol i izrezati u komadiće da vide zašto si umro. nije neka satisfakcija, ali ja ću barem biti leš u komadu. među zaračene strane, srećom, uletile su mirovne snage. plavi su šljemovi hitno povukli liniju razgraničenja, satnik je smjenjen, bojnik završio u ludnici, a generali potjerani u mirovinu. nuklearne glave su vračene u hangare i zavladao je prividni mir. bileteralni razgovori zakazani su za koji dan, delegacije su se povukle na konzultacije. ova je stvarnost ponekad lijepa, dobra i blaga, a ponekad krvoločno okrutna. ljudi su dio te stvarnosti i ogledaju se u njoj kao u ogledalu, a ja sam, na žalost, čovjek i od toga ne mogu pobjeći. ne zagovaram niti jedan porok i nikada nisam nikoga tjerao da popije žestu ili zapali cigaretu ako on to ne želi, ali dozvolite mi, ako to baš želim, tih pet minuta zadovoljstva i nemojte me jebati zbog tog.