dakle, nemam ja šta tu mislit il ' ne mislit '... trebam samo otvorit fajl, sve mi je na dlanu, i časkom vidim kad je netko nešto reko ' pa za dva dana poreko ', bez pol frke ulovim diskrepancije, kontradikcije i ine ikcije:)) i tek kad se čovjek baci na ozbiljniju analizu, onda skuži hrpu stvari koje su mu ispočetka uglavnom promakle, itd.

Ne, stvarno, zašto biste kad se i ja masu puta ulovim kako prolunjam internetom i naiđem na tekstove koji možda imaju veze sa teorijom, ali baš nikakve sa praksom, i nerijetko pomislim: Da, baš

mame drage,, moj malac4.5 mj, u zadnje vrijeme se strašno budi po noći i imam osjećaj da više cica po noći nego po danu, već sam onak... umorna, ulovim se da prikunjam dok ga dojim, jer mogu samo sjedećki, nikad nisam mogla ležečki dakle nije da mu je to tješenje nego on fakat vuče, nekad to bude svakih tri sata (ako imam sreće), nekad svakih 2 sata, sat i po jel to tak ok ili da mu ne dam,, a ak mu ne dam mali se dere da probudi sve žive: 503: kaj ne bi on sad trebao već manje jest po noći a ne više: confused:

ma stvarno dugo već nisam pisao... malo me uhvatio život kao u neki tornado, pa me baca lijevo, desno i nikako da ulovim malo vremena za sebe... ali cijelo vrijeme pratim tu neke simpatične blogere sa lijepim pričama (a ima i nekih koji pišu samo komentare, ali urnebesno zanimljive komentare... prepoznati će se: -)) i baš me to iznenađuje kako su me nabrzinu zainteresirali i kako tu zapravo ima baš zanimljivih ljudi... baš je to ludo kako nam neki ljudi uđu u život na najčudnije načine i ostave u njemu neizbrisiv trag... u mom životu, bilo je dosta takvih ljudi, neki su još tu, a neki više nisu... ali ostavili su trag...... i čudni su ti putovi života... upoznaješ ljude... gubiš ljude... da, takav je život, čudan... i svaki taj naš put je pun nekih čudnih skretanja, nekih raskršća, strmih padina koje moramo savladati... i uvijek moramo izabrati neki put, unatoč tome što ćemo možda nekog suputnika i izgubiti... i čudni su ti putovi, stvarno jesu... svaka nas obična odluka može odvesti u neslućene priče... butterfly effect ako se ne varam (i vjerujem u njega, ali o tome neki drugi put)... i fale mi ponekad ti koje sam izgubio putem, ali svejedno moram nastaviti dalje... i uvijek se nadam da ću opet susresti neke nove vrijedne ljude čiji će se put barem na trenutak preklopiti s mojim... ponekad znam razmišljati o tim svojim " skretanjima ", mučiti se tmurnim mislima o tome jesam li negdje pogriješio... možda bi neki drugi put bio bolji... ali nema veze, ovaj je moj, i samo moj, i baš mi je dobar... da sve mogu ponovo, sigurno bi odabrao isti... i uopće ni ne želim onaj ravni, asfaltirani, sterilni sa 5 traka... želim ovaj u kojem nikad ne znaš što je iza zavoja, a što sa strane... put u kojem te može iznenaditi ovako lijepa stvar kao što je blog... i trudim se nekako stvarati taj svoj put, učiniti ga što boljim i zanimljivijim... i jesam li negdje pogriješio?... pa naravno da sam pogriješio... neizbrojivo koliko puta... svi griješimo... ne znam... možda je samo bitno, kada se i pogriješi put... ne zalutati...

Štene je bilo preživahno da ga ulovim u sliku ovako na brzinu.

Sve češće ulovim se u razmišljanju kako želim da vrijeme u stvarnom svijetu što prije prođe, da ostavim iza sebe sve moje stvarne brige i radosti, obaveze i zadovoljstva i uronim u tople valove ove naše priče.

Magla i gusti snijeg smanjili su vidljivost do maksimuma tako da bi u posljednji tren vidio vrata i borio se da ih ulovim. Oba laufa odvezo sam solidno ali spust je ipak moja disciplina.

Dragi moji, krenuh ja vama večeras napisati ispriku što sam potrošila zalihu napisanih pričica kojima sam vas (nadam se) uveseljavala zadnjih 15 - tak dana i zamoliti vas za razumijevanje i strpljenje dok ne ulovim vremena nastaviti pisanje.

Sada ga svako toliko ulovim kako se svadja s politickim zastupnicima u Saboru oko toga kako nam trebaju dati sva prava brak, djecu, sve redom.

zapustila sam svoj blog.. na žalost.. a nekada davno, kada sam počela pisati on je bio nešto što smo on i ja zvali " moj njegov blog ".. tu je bilo svega, naše ljubavi na pretek pjesmuljaka namjenjenih njemu, nama, sreći.. najviše je bilo onih sitnih pjesmica o nedostajanju jer nije bio uz mene onoliko koliko smo htjeli.. tko bi rekao da će se na kraju ovaj blog pretvoriti u jednu tužnu ljubavnu priču u nedostajanje do te mjere da sama pomisao na to boli.. odjednom se ulovim, dok čitam stare postove kako samoj sebi govorim da to nije moj život da sve ovo danas nije moj naćin.. ali ustvari je.. ovo je moj naćin, jedini moguć mada ne i ispravan.. ne mogu zaboraviti, ne mogu prestati voljeti samo zato što netko kaže da moram.. da život ne ide dalje dok ja stojim u prošlosti.. ali prošlost je i moja budućnost.. jer bez moje prošlosti, ja ne bih znala kako dalje.. živim svaki moj dan kako najbolje znam i umijem.. živim ga ispunjenog, imam obitelj, prijatelje, poznanike, i slućajne prolaznike sve ja to imam.. i smijem se.. svaki dan se smijem.. i plačem.. ali sada sve rjeđe.. a život.. on ide, meni jednako brzo kao i vama....

Ove prve rijetko čujem jer su prerano, i žao mi što prekratko traju, a kad ulovim Arisa nijedan put mi više nije dug i mnogo puta sam prosjedio u parkiranom autu ispred vlastite kuće ne želeći ga napustiti prije nego njegovo javljanje završi.

U tom padne mi na um, da imam jednu malu sjekiricu, pa je uzmem i zađem u šumu, da ulovim kaku zvjerku da zgulim mješinu.

Kada čitam dobru knjigu često se ulovim kako mislim da bih baš ja napisao upravo takve riječi, ali, ako je riječ o Borgesovim djelima, shvaćam kako se nikada ne bih mogao natjecati s njim u pisanju tako pametnih i istodobno ludih stvari.

Jedva se obuzdavam kad je rijec o ljudima-ali ako netko nema e-mail adresu ulovim se kako sumnjicavo odmahujem glavom.

- Ta - molim te, amice - zar me uistinu ne vidiš i ne čuješ? - ulovim ga najzad.

Ulovim se u kolut ne - misli, hocu van, a trazim kuda

Pouzdano znam da ga neću " prokleti " ulovim li ga u samozadovoljavanju, niti ću ga upućivati u tajne sexa, ali probati ću mu biti prijatelj, naučiti ga živjeti zdravu seksualnost, pokazati mu i preporučiti adekvatnu zaštitu.

a ako ti pukne pri uninstallu napravi link na nesto (bilosta) kao/lib/speechapi (to rm skripta pokusava obrisat) (Iako cu i to preslozit kad ulovim malo vremena)

RASPRAVE. teme nisu opće bitne. od igle do lokomotive. ali jebeno raspravljanje o tome kaj je ko reko, kak je reko, zakaj je reko i kaj je time imao NAMJERU postić. ja ne znam kak vi gledate na to, al meni se to tak ne da da vam nemrem opisat. i svaki put mislim neću jebotepas neću i onda se ulovim kak nemrem opće vjerovat kaj se događa i poželim doć do korijena, do prapočetka pizdarije, do glavnog povoda, ishodišta kurcapalca te rasprave, ne bi li skužio - zakaj se to jebeno događa??? s ciljem da to spriječim, za razliku od izbjegavanja situacije kad se već dogodi. ma kakvi. nema jebene šanse ne-ma nemrem ja to ma koliko se trudio. moja je sugovornica tak trudi bit u pravu da to niej istina. čak i kad je neupitno da ' je '. čak i kad ju samo pitam da mi objasni kaj to znači, čak i tada ona ima potrebu biti u pravu. meni je to nemoguće. na pitanje ' kako? ' nemre se odgovoriti sa ' zato kaj je to tak '. isto ko kak se na pitanje koje sadrži ' ili ' nemre odgovoriti sa ' da ': D sad idem radit dalje. ajte bok

I tada ulovim bljesak njenog plavog oka: trajalo je samo tren, oko je ponovo zatvoreno, ali sad znam da se pretvara, da je budna, da ne spava.

I ja, ako ulovim stolac, tj. ako netko otkaže rezervaciju.

Danas je generalna proba. pokusat cu ukrasti koji snimak ako ulovim sekundicu vremena. hoze se naintervjuirao po svim novinama, sad je glavna faca (kao da prije nije bio).

Ponekad se opet " ulovim " kupujem igračku djetetu, ali osjećaj je kao da je kupujem ustvari sebi (" dućani su puni tako lijepih, šarenih igračaka ") i na taj način zadovoljavam dijete unutar sebe.

Možda malo sačekam dok ne krene sa faksa pa ju tada možda ulovim na samom?

1. da ulovim još 10 zlatnih ribica

Ma šala mala, idem se zabavit sa društvom, a ne bi se bunila da ulovim kojeg viteza.

živ sam i čitav.... nisam dugo pisao, nisam imao potrebe za time.... što reći? godinu dana prošla, a kada se sada sjetim ovog doba prije godinu dana nisam mogao ni zamisliti što će mi se sve izdešavat, kako će mi se život razvijat i di ću sve biti i doživjeti... bilo je puno adrenalina, puno neugodnih trenutaka, puno teških i sumornih sati... ali uvijek se nekako u svim tim trenucima pojavljivala jedna osoba koja mi je donijela tračak sreće, tračak nade i veselja.... nije uvijek bila ista osoba i nije uvijek bilo u istom obliku iznesena sreća i nada... na tome sam im zahvalan neizrecivo, jer one će uvijek imati posebno mjesto u mome srcu, ma kako god se bili rastali ili razišli.... i sad postoji osoba koja je na neki način posebnija od drugih u mom životu... počeo sam polako koračat naprijed. laganim korakom, smirena izraza lica, duboka pogleda.... netko se uplaši tog pogleda, netko bježi, nekoga to baš intrigira.... ja, znam što sve skriva taj pogled.... skriva mnoštvo događanja, iskustva, znanja i onda se ponekada zapita zašto se ljudi opterečuju tako nebitnim stvarima, koje su prolazne i nema se smisla trošiti na njih, jer se ne može utjecat na njih.... al sa druge strane samog sebe ulovim kako se uzrujavam oko toga šta se ljudi uzrujavaju oko meni tako banalnih stvari i šta nemogu shvatiti da je to toliko nebitno da će u sljedećem trenu zaboraviti da je to uopće bio problem....

" Može, ajmo pojest sendvić, tek tolko da nejdemo praznog želuca na posel. " odgovorih joj sa smješkom na licu, ulovim onu finu kobasicu, s češnjakom i crvenom paprikom, odrežem malo veči komad, u drugu ruku uzmem kruha friškoga, i da vidiš posta, u petak

Kada se ulovim ovako brundati sam za sebe, imam na pameti nešto što su mi nekad davno neki likovi koji su mi tada zgledali jako pametni ponavljali kao mantru... da je arhetip pravednog društva ono u kojem svatko ima standard sukladno svojem trudu, radu, većim ili manjim sposobnostima.... da je to društvo u kojem su oni manje sretni rođeni s nekim nedostatkom koji im ograničava radnu sposobnost, zaštićeni po zajednici onoliko koliko je to moguće.... ne sjećam se nekih drugih izuzetaka, svi ostali po tom jednostavnom konceptu pravednog društva nose križ odgovornosti za svoj život i postupke.

Jednom rukom se natežem, u dlan druge ruke ulovim ono što izleti - pa nahranim mesožderku.