Ne zanima me čak ni to zašto bi nas Nadan Vidošević javno morao zanimati ovako groteskno i neukusno privatno: objašnjenje koje nije traženo najbolja je optužba, i činjenica da nas Vidoševićevi propagandisti tako agresivno uvjeravaju u njegovu vjernost (ljubio je samo Inu), ljubav spram biocenoze (kalemio je biljke, hrani ribe i opsesivno je neurotski skupljao životinje), radišnost (postavlja pločice, popravlja strojeve, ruke ne naplaćuje), avanturizam (akcija Mosor), fakinsku hirovitost (pao je na polugodištu, no završio je razred s odličnim), mladalačku socijalnu osjetljivost na granici svetačke solidarnosti (" Odglumio sam ravnatelja i umjesto njega potpisao sve potvrde, kolege i ja smo dobili besplatan školski prijevoz... prijetilo mi je isključenje iz škole, ali uslijedio je oprost... "), bliskost svim socijalnim slojevima (brije s mladima, popravlja strojeve s radnicima, ratuje s ratnicima...) i svu silu drugih Nadanovih vrlina koje se infinitezimalno približavaju onoj ultimativnoj Todorićevoj iz hagiografije Đina Nule, koja svjedoči o tome kako Todorić ljubi bikove - koje, kao Aleksandar vojnike, sve poznaje poimence - u čelo, dovoljno je eo ipso sumnjiva.