prolaze vremena, mijenjaju se mediji, formati, modeli promocije plakat je u ona davna vremena, prije 20, 30 godina, često bio i prvi kontakt s bendom iliti prva poruka nabrijanih glasnih klinaca vasceloj vasioni najčešće preljepljena preko oglasa za plesni tečaj na banderi. ili uličnom sivozidu. nismo se, u ta davna pretpotopna vremena, ni majspejsali ni ličnoknjižili. poruke su bile na ulici i za ulicu, nule i jedinice su ostale privilegij onih bradonja s etf-a ili sličnih pederskih fakseva. zaista, ko dječaku mi je nečiji plakat značio puno više nego danas. slušao sam demo bendove, pohodio blind date gigove, demo ikseve, yurmove i ostala čudesa gdje bi po prvi put sreo svatove za koje nitko nikad nije čuo. bilo je najnormalnije slušati i odlaziti na nešto što nikad nisi čuo, nemaš blagog pojma o čemu se radi. danas, kaže mi jedan gazda kluba u moj klub ne može doći izvođač bez najmanje 15 hitova. malo si računam, pa to je sat i petnaest minuta čiste špice, ono, svi vrište na plafonu od hitovizije i nije to šef rekao bezveze, ne može on održavati program ako sadistički ne drži taj kriterij. (ipak, koliko je poletaraca, bedovskih ili solo, koji imaju 15 fakin jebenih hitova, i još da nisu sirtaki orijentacije velemajstora huljića i njemu sličnih) jamačno, po plakatu smo dakle mogli skužiti hoćemo li/želimo li na neki no name band u lapu ili kulušiću. otkad su seksualne avanture, sveopći porno i redkarpetizacija, te jadna diskografska mašinerija preuzele primat, a artworkovi naslovnica albuma se sveli na veličinu salvete i plakati su, dobili neku (semantički) novu dimenziju. prolazeći zagrebom šamaraju me jumbo formati više nalik legalnom pozivu na prostituciju u novootvorenim javnim kućama za 20 tisuća suckera nego na najave koncerata. mislim tu na dj (evojčice polugole s gramofonima i slušalicama) čudesa i njihove turbofolk pandane u liku cece, mace i štrace sveudilj metropolice. na koja bi čovjek najradije izašao iz auta i izdrkao se. jebiga, to tome služi, to se traži, nećemo se lagati. ne znam koju bi drugu vrednotu i upotrebnu vrijednost tim umjetnicama pronašao. s druge pak strane, bendovi su na plakatima dosadno nakrebeljeni u mačo poze ili imaju neku vrstu facijalnog grča, a sve u maniri rouling stounza (hahahha, sveti ante batinović i njegova anglosaksonska izgovorna gimnastika.) još od ranih šezdesetih. a za stounze nisu ni čuli, što ih zaista ne amnestira. zaključno: o kako mi svi idu na kurac. sve je u jednoj te istoj špranci vidi me, pogledaj me kako sam lijep, primijeti me, jel da sam fora?? i tu sam, kod tebe, dve ulice niže, tad i tad, moraš me vidjeti, jebena sam faca jesi, buraz, jesi, al jedva te kužim od svih tih superfora kojima si okružen na plakatnom tabletiću.