Najpre ucimo, zatim praktikujemo to sto smo naucili.Sve u svemu sve jeste nekakav proces saznavanja o stvarima i desavanjima.Kako se odvija taj proces? Pogledajmo dete.Prvo posmatra svet oko sebe, zat im poseze rukom i uzima " to nesto " kao takvo kakvo jeste, zatim, ulazi u umnu radnju analize " Sta je to i cemu sluzi ", uci na koji se nacin koristi.Ponavljajuci radnju, trudi se sve dotle dok ne spozna " vrhunac ", ali sta se tu dalje desava? Praktikovanjem postoji bojazan ulaska u rutinu, zato je mnogo bolje, tu zastati i posmatrati sta se desava, upravo tu, taj momenata " kada dete baca igracku, jer mu vise nije zanimljiva ", ili je nastavlja koristiti, rutinski, svakodnevno, mehanicki.Tu treba napraviti presedan, jer ucenje i praktikovanje jesu nacini da prepoznamo " stanje " za kojim tragamo svesno, ili nesvesno, ali nisu kljucni za razresavanje.Razumevanjem usvajamo stvarnost, na taj nacin prihvatamo to sto jeste i u isto vreme odbacujemo " kao zmija staru kosiljicu ", nastavljajuci dalje, sada vec kao neko ko je saznavsi prepoznao neosvesteni deo sebe i prirode u sebi.Priroda stvari je nasa sustina, koju " Omnia mea mecum porto - Sve svoje nosim sa sobom ", kako kaze filozof Biont, ali da bi to prirodno stanje stvari osvestili kao takvo, moramo uciti, praktikovati, razumeti, kako bi prihvatili kao svoje, bez obzira na to sto vec jeste kao u " biti " nase, zatim odbacili iduci dalje kroz " pravu stvarnost ", kao dete kada ugleda " zvezdu padalicu " i posegne za njom, a ne " paralelnu stvarnost ", mehanicki iduci i ponavljajuci rutinski stvari, bez obzira na okolnosti kao naucenu pesmicu napamet.Tako jedino mozemo postati mali slatki papagaji i " pijani majmuni ", nikako neko ko prebiva u stanju ciste svesnosti, delujujuci iz prave prirode stvari.Zasto borilacke vestine? Zasto bilo kakve tehnike?; jer je to nacin da prepoznamo stanje, ali kada prepoznamo " treba ici do kraja sveta " (B.