Ambigvitetna figura Eli bremenita vlastitom melankoličnom težinom postojanja, ujedno je i nezasitna krvopija koja ne preže pred umorstvom; s jedne strane zarobljena u tijelu krhke djevojčice, s druge biva prastara neman (svojevrsno post - riceovsko ostarjelo-vječno dijete Claudia); jednako je stvarna koliko i iluzorna i najvjerojatnije je da predstavlja metaforu Oskarove psihe, njegov projicirani ženski princip destruktivnu animu u svom pulsirajućem i nemoćnom bijesu da se odupre, sam, dvanaestogodišnjak u sivom stockholmskom predgrađu jednoličnih sivih blokova zgrada, s razvedenim, nedovoljno zainteresiranim, pred vlastitim problemima pokleklim roditeljima.