Neka riječi zauzmu svoje mjesto, u labilnom poretku stvari one su možda i najmanje točne, poslije ćemo reći da je uzalud iza njih tražiti osobu, ali mi pjesnici, povrh toga, jasno shvaćamo da ni naša poezija ne postoji, eventualno nas prati osjećaj da je nekad postojala i zato neka slova spokojno prihvate raspored, ionako će mutirati kad se pogrešno prepišu, a netko će ih zacijelo prepisati, ili pročitati, svejedno, ništa neće ostati što je bilo, što je opširnija, pjesma ima manje izgleda da oživi, njezino duguljasto, dlakavo tjelešce uvija se spontano i nimalo graciozno, a život joj je ionako prekratak, koliko god da se proračunato trudila, kad se uhvati u zamku, pusti oko sebe maštovitu drogu, koju naš organizam inhalira, ali koja u njemu ne ostavi nikakav trag i koja na njega djeluje možda samo jednom, možda još koji put, a onda je posisaju anđeli nerazumijevanja, nimalo srdačna ravnodušnost, crvotočine u shvaćanju ljubavi, hladnoća mišljenja, generalno zamrzavanje, totalna promjena konteksta, takava je to procedura, redovita, izvjesna, nadasve dosadna, ne razumijem zašto shvaćamo ozbiljnije tekst nego izgovorenu riječ, zato pišem, jer ne razumijem, premda mi se i dalje čini da je govor učinkovitiji, više u njega stane, gotovo koliko u šutnju,« Kako je izgledao rat u Hrvatskoj? », upitao me u zatvoru, za šetnje po golubljem dreku, neki krupan Albanac, gol do pasa, makro, s ožiljkom preko lijevog obraza, koji je tu jer je unakazio kurvu koja ga je varala, to mi je povjerio stisnuvši pritom lice u veoma dojmljivu grimasu, a kojem sam bio neobično simpatičan, dakle taj moj zatvorski kolega, rođen iste godine kad i ja, zagledao se izbliza u moje plave oči, koje su bile u ravnini njegovih zelenih, tko zna što je očekivao, a ja sam mu odgovorio:« Nikakvi veliki pokreti trupa, tek pokoje masovno ubojstvo ».