Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS) je 1982. godine Kaspijsko jezero definirala morem.

Čak i da se Kaspijsko jezero podijeli kao more, UNCLOS to ne bi prihvatio jer je samo Ruska Federacija ratificirala konvenciju.

Hrvatska, prema načelima međunarodnog prava mora (Treća konvencija UN o pravu mora, UNCLOS, 1982.), ima neosporno pravo proglasiti isključivi gospodarski pojas; odlučila je iskoristiti samo dio svojih prava.

Prema izričitoj odredbi UNCLOS-a sudovi države koja je izvršila uzapćenje mogu odlučiti i o kaznama koje treba izreći kao i o poduzimanju mjera prema brodovima, zrakoplovima ili dobrima koje je uzaptila.

Postavlja se, međutim, pitanje je li transfer pirata u treće države u skladu s člankom 105. UNCLOS-a.

Većina autora smatra da članak 105. UNCLOS-a daje svim državama pravo uhićenja pirata, ali da im suditi mogu samo sudovi države čiji ih je ratni brod uhitio te da se nadležnost iz čl. 105. UNCLOS-a ne može prenositi na treće države jer ugovori o transferu nemaju uporišta u UNCLOS-u, iako to do sada nije utvrđivano pred sudovima.

Daje Savudrijsku Valu na " arbitražu " umjesto primjene Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (The United Nations Convention on Law of the Sea; UNCLOS), mijenja ustav kako bi za referendum o pristupu EU bila dovoljna većina izašlih, a ne ukupnih birača, i potpisuje pristup EU pod javnosti nepoznatim (bez) uvjetima Manje zlo " Jadranka ne stvara nikakvu antikomunističku koaliciju (a i kako bi), već izlazi na izbore sama, ostavljajući četiri HSP-a, HDSSB i HRAST da se sami koprcaju, ostavljajući Hrvatsku na milost i nemilost četverolista: slučajnog " premijera ", " prvog potpredsjednika " i Smail-age Linića

Hrvatska je tako najavila još 1994. prilikom ratifikacije da pristaje samo na Međunarodni sud pravde u Haagu ili na Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu (kako predviđa UNCLOS), te da joj ne trebaju arbitraže.

U prilogu je UN-ova tablica sa prihvatljivim oblicima rješavanja sporova u vezi UNCLOS.

Prema UNCLOS-u, obalna država mora prilikom proglašenja ZERP-a uvažavati interese susjednih država, čak i onih bez ikakve obale, jer more pripada cijelom čovječanstvu.

Treba također istaknuti da iako UNCLOS ne daje definiciju otvorenog mora, u članku 86. se navodi da će se dio VII., koji se odnosi na otvoreno more, primijeniti na sve one dijelove mora koji nisu uključeni u gospodarski pojas, teritorijalno ili unutarnje more država ili u arhipelaške vode arhipelaških država, čime se sužuje pojam otvorenog mora.

Međutim, članak 58. st. 1. UNCLOS-a izričito navodi da u gospodarskom pojasu sve države uživaju pravo slobode plovidbe, prelijetanja i postavljanja kablova i ostale zakonite upotrebe mora s tim povezane, pa se temeljem ove odredbe djelom piratstva smatraju i ona nezakonita djela nasilja i pljačke učinjena u gospodarskom pojasu.

Ovako određena definicija piratstva preuzeta je u članak 101. UNCLOS-a iz Ženevske konvencije iz 1958. godine, a temelj za obje konvencije nalazimo u Harvardskom Nacrtu iz 1932. godine.

To, međutim, ne znači da samo zato što je Ženevskom konvencijom iz 1958. i kasnije UNCLOS-om usvojen samo dio običajnog prava u međunarodnoj definiciji piratstva, običajno pravo i dalje ne postoji.

Međutim, na definiciju piratstva određenu UNCLOS-om danas se ističu značajne kritike u teoriji i praksi jer se smatra da je definicija preuska te da stoga otežava suzbijanje suvremenog piratstva radi čega postoji niz prijedloga da se definicija izmijeni.

Treća odrednica definicije piratstva prema UNCLOS-u je da se zahtijeva prisutnost dvaju brodova tj. da je nezakoniti čin nasilja i pljačke izvršila posada ili putnici privatnog broda ili privatnog zrakoplova protiv broda ili zrakoplova, osoba ili dobara na drugom brodu ili zrakoplovu.

Stoga se smatra da ukoliko se otmičari ukrcaju na brod u luci i preuzmu kontrolu nad brodom na otvorenom moru, takvo djelo nije piratsko djelo prema UNCLOS-u, jer nije sudjelovao drugi brod.

Rezolucijom A. 1025 (26) Skupštine IMO-a sa 26. zasjedanja održanog 2. prosinca 2009. usvojena su Pravila u svezi istrage zločina piratstva i oružanih napada protiv brodova (Code of Practice for the Investigation of the Crimes of Piracy and Armed Robbery against Ships), a u čijem Dodatku je, uz definiciju piratstva prema članku 101. UNCLOS-a, utvrđena i definicija ' oružanih napada protiv brodova, ' odnosno armed robbery against ships, na koje se također primjenjuje Code.

UNCLOS polazi od ključne postavke da suvernitet na moru proizlazi iz suvereniteta na kopnu.

Što se tiče preostale granice na moru, ona prema članku 15. UNCLOS treba ići po crti sredine Savudrijske vale/Piranskog zaljeva, ako ne postoji nikakav drugi dogovor o razgraničenju ili ako ne postoje posebne okolnosti na moru (dakle ako jedna strana de facto kontrolira cijeli zaljev).

U prilogu je skenirani članak 15. UNCLOS-a.

Dakle, čim su dvije države postale međunarodno priznate i ratificirale UNCLOS, na njih se automatski primjenjuje članak 15. UNCLOS-a, te je tako automatski definirana morska granica po crti sredine.

Posve svejedno radi li se o gospodarskom pojasu (gdje se pogazilo UNCLOS), pristanku na smanjenje izvoza šećera u EU za 20 % (gdje se pogazilo važeći SSP) itd.

Akademik Vladimir Ibler, sveučilišni profesor međunarodnog javnog prava u miru, bio je član diplomatskog izaslanstva na Generalnoj konferenciji UNESCO-a u Parizu 1951., na diplomatskoj konferenciji za kodifikaciju međunarodnog ugovornog prava u Beču 1968. i na Trećoj konferenciji UN-a o pravu mora (UNCLOS III) od 1973. do 1982.

Ključno je međutim to što svaka članica EU ratificirajući Konvenciju UN o pravu mora (UNCLOS) izvještava Glavnog tajnika UN (kao depozitara UNCLOS) o tome na koji oblik sudovanja pristaje kod rješavanja sporova u vezi UNCLOS-a.

Da bi se mogle koristiti mogućnošću koju im daje UNCLOS da sude piratima, države bi morale imati u svojim nacionalnim propisima utvrđeno djelo piratstva, kao i kazne zaprijećene za to djelo.

Pokazalo se da sve države svojim nacionalnim propisima nisu regulirale djelo piratstva, a za one koje imaju propise po pitanju piratstva, pokazalo se da su manjkavi i nedostatni ili je suđenje počiniteljima uvjetovano određenom vezom s tom državom (državljanstvo počinitelja ili žrtava, odnosno zastava napadnutog broda), iako međunarodno pravo to ne zahtijeva s obzirom na postojanje međunarodne nadležnosti prema članku 105. UNCLOS-a prema kojem ' svaka država ' ima pravo uhićenja i suđenja piratima.

Međutim, tijekom 17. i pogotovo 18. stoljeća, načelo slobode mora čvrsto se ustalilo u međunarodnom običajnom pravu, a kao temeljno načelo proglašeno je i utvđeno u Ženevskoj kodifikaciji međunarodnog prava mora iz 1958. godine, a kasnije i u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. godine (UNCLOS).

Takva rješenja nalazimo prije svega u izričaju ' piratstvo i oružani napadi protiv brodova ' (piracy and armed robbery against ships) koji se uvodi Rezolucijom IMO-a A1025 (26), a kojom se piratstvo definira kako je definirano člankom 101. UNCLOS-a, dok se oružani napad protiv brodova definira, kao bilo koje od ovih djela: a) svaki nezakoniti čin nasilja, ili zadržavanja, ili bilo kakva pljačka, ili prijetnja njima, izuzev čina piratstva, izvršeni za osobne svrhe i usmjereni prema brodu ili osobama i imovini na takvom brodu u unutarnjim vodama, arhipelaškim vodama i teritorijalnom moru; b) svaki čin kojemu je svrha poticanje ili namjerno omogućavanje naprijed opisanog djela.

Očito je da izričaj, oružani napadi protiv brodova, uključuje iste akte nasilja koji su opisani i u definiciji piratstva, ali se odnose na one počinjene u teritorijalnom moru, pa se uzima da se ovom definicijom zapravo željelo proširiti definiciju piratstva koja je utvrđena UNCLOS-om i na djela počinjena u teritorijalnom moru.