Ono (pjevanje) je za Fiedmana, kako kaže, nužnost na koju je u jednom navratu iskreno i sugestivno naveo kompletnu dvoranu na izdvojeni, tihi unisoni ton u službi neobično lijepe podloge za neponovljiv, odmjeren, sveobuhvatan, a opet tradicionalan, židovski Fiedmanov solistički jezik, obvezan prema vlastitom narodu, baš kao i prema drugima, protegnut od vremena koje jedva pamtimo do budućnosti koju uglavnom po volji i netočno zamišljamo.