kad sam u bedu, a često jesam, sjetim se šume striborove.nije da me utješi, samo se sjetim da sam valjda imala nekad nekog izbora a da sam bahato i uobraženo htjela ovo, misleči da život za mene traje li ga traje da ja to mogu. a iskreno mogu, samo ni upola dobro ko neki koje sam imala hrabrosti komentirati.zato i ja ko mnoge i mnogi prolazim pored ogledala sa strahom od pogleda.ulazim u sutrašnji dan sa pitanjem i panikom kako i što, hoču li smoći snage, imati snage, mudrosti za ostvarenje nekih htijenja.ma ali ja idem u svaki novi danma baš me briga za ogledalo, što če biti sutra, i onako bude,. a oni moji kojima sam htjela nešto ostaviti od mojih saznanja to i tako ne cjene, neznaju što bi s tim.oni vjeruju svojim ogledalima, zidovima \ ". tek septoleta \ ".