Promatrajući sličnosti između onog i ovog Dubrovnika, tražeći sukladnosti, Benić sjetno uočava razlike koje, bez obzira jesu li posljedica ljudskog upletanja ili učinak vremena, u njemu bude nostalgiju za Gradom što ga nisu zidali samo Njarnjasi i zakone mu dali, nego je sav sazidan i od uspomena i sjećanja, po zakonima spominjanja, a oni ne dopuštaju olak zaborav, ne popuštaju pred logikom sadašnjeg vremena, žive od prošlosti, ali ne samo zato da je veličaju nego i zato da ponude sve ono što je u njoj upotrebljivo, i kao opomena i kao naputak, za aktualnu sadašnjost i skoru, neizbježnu budućnost koja će jednom i sama biti prošlost i izvor novih, drukčijih uspomena i sjećanja za nove spomenare i nostalgičare.