sjedim za stolom u povećem društvu na domjenku na kojem nisam trebao biti. dugo sam po rukama prevrtao tu pozivnicu kao da u njoj odvagujem sve ono " za " i " protiv ". misao koja mi se stalno nametala " lud si ako odeš " uporno sam pobijao onom " ma, šta, možda bude zabavno " i, u šest, zavezah kravatu. a za stolom, tri tipa iz velike firme u mjehuriću od samohvale, lokalni političar sa ženom (ili je to ljubavnica), poslovni patner u košulji kratkih rukava, nedefinirana faca rumenih obraza što mljacka dok jede i prijatelj njegov u odjelu za svatove i sprovode, dvije dame u godinama s ustima ko drakstor (otvoreno od 00 24) i Simpatična Domaćica zadužena da se, za ovim stolom čudaka, ne osjećamo ko posrani. i upravo dok je moja misao " lud si ako odeš " šamarala onu " ma, šta, možda bude zabavno " spazih za stolom, u drugom kutku sale, jedno poznato žensko lice u društvu markantnog prosjedog muškarca. - ko je onaj tip tamo za stolom? upitah Simpatičnu Domaćicu upirući dijagonalnim pogledom na stol u čoši. - naš partner iz Najlipšeg Grada Na Svitu. - a ona dama s njim? - mislim da mu je to žena a Dama S Njim bijaše dijelom mog života u prvim danima devedesetih. godine, kao dva vranca upregnuta u pretovarena bojna kola, ostavila su nekoliko izboranih tragove na tom licimu iz mladosti, ali onaj osmjeh i onaj pogled djeteta ne mogu pripadati nikom drugom na ovom Svijetu.