tanka, slana i topla kapljica znoja polako klizi niz njezin vrat, lijeno se probijajući sve dublje i dublje u tamu, putujući tijelom ispod majice. ustajalo ljetno predvečerje. čuje kako je netko doziva, zbunjeno se okreće. zvjera pogledom. poznaje glas, ali nije sigurna. jedan glas u mnoštvu. tko je? traži. pokušava odrediti pravac. on stoji na jednom od balkona zgrada - krletki. površni znanac. doimao se drag kad je zadnji put bio u njezinom domu, kad ga je ugostila kao prijatelja... ide tamo. k njemu. jednom mu je obećala kavu, razgovora. ništa obavezno, tek onako, u letu. ako se slučajno vide. otvara joj vrata, nudi joj pogled, pa osmijeh. pristaje. ulazi, ne sluti ništa. dok su razgovarali, svuda oko njih nevidljivi pauk ispleo je paučinu straha. on joj se smije. zločesto, izazovno. zemlja je polako otpuzala od svjetla do tame.... kava se ohladila.priđe joj bliže. osjeti miris, ni kiseo ni sladak. svuda okolo, a opet nigdje posebno. na njegove vučje oči palo je blijedo svjetlo ulične rasvjete. uzima joj ruke, podiže je, prislanja hladne usne na njene. njegov tvrdi penis naslonjen je na njezin trbuh. i onda grabi je surovo. kao životinja. njegovo tijelo iznad njenog. njegovi prsti urezuju joj se u tanku kožu prepona. opire se. maše rukama.. hvata zrak. jecaj je zapeo u grlu. a onda se prolomio; ne ne ne želim to ne još.. gleda u vučje oči, a nosnice joj ispunjava miris gotovo sladak koji se uvija između mesa i kostiju dok joj užas ispunjava žile. još nekoliko trenutaka dugih poput vječnosti gledao ju je u tišini. a onda se odmaknuo, udaljio, pustio ju je.