Dok je prva knjiga stihova bliska, da parafraziramo Gorana Rema, quorumovskoj urbanitetnosti ispražnjenih urbanih likova zakočene komunikacije, u kasnijim se zbirkama uvodi puno kompleksnija motivika ona biblijske i raznomitologijske provenijencije koje su strukturni dijelovi dva naglašenije profilirana subjektna tipa onaj kaotičnoga psihograma, tekstualiziranoga bujnom sintaksom što ne trpi versifikacijske omeđivače i otklizava stih u proznu rečenicu uronjenu u simultanost mnogostrukosti prostora i vremena, te drugi subjekt pomirljive, ponizno zapitane duhovne teksture koji izgovara pristajanje na vlastitu djelatnu, spisateljsku, stvarateljsku slaboću, odnosno pristajanje na instrumentnost od strane izvantekstnoga, koordinirajućega nadbića.