imaju ipak sreću ovi koji su zaronili u zlatne godine. doduše, zlatne godine većina naših zlatnih godišnjaka ne mogu prodati u ovim malim, ali kao gljivaposlijekiše izniklim priručnim otkupnim centrima zlata. eventualno si mogu počupati zlatne kutnjake, trojke ili očnjake, kako je tko čupao i navlačio tako će sada prodavati. ljudi zlatnih godina prošli su NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi) i sada puno mirnije, ha mogli bismo reći priređeni na predvidljivo i logično, promatraju galeriju idiota koji imaju želučane i ine apsiracije predstavljati ovu gomilu drugih, smatrajući ih također idiotima. u svom jednostavnom svijetu oni ne kompliciraju i to je zapravo jedina njihova mudrost usisana prvim mlazom majčina mlijeka ili prvih udahom na ovom prelijepom svijetu. posluša čovjek sve te pizdarije hoće neće, ima upaljen radio, strijepi hoće li puknuti hladna i neizvjesno dugo postojana ljubav istoka i zapada, hoće li prebildan blond konjanik stisnuti crveni gumb ili će prvi krenuti obama jaosiganama. kako bi rekao Štef koji od utorka kupuje samo božićno: sve je već zapisano. dakle, slušaš, gledaš, čuješ hoćeš nećeš, napamet već znaš onu kenjažu da se u slučaju nuspojava moraš obratiti liječniku ili lj.