draga moja ja nisam nikada rekla da sam idealna niti se smatram takvom. ja sam jednostavna žena, majka, supruga, i djecu sam rodila prvenstveno sebi i mužu. i ne, nisam niti u jednom trenutku tražila niti od moje niti od suprugove mame da mi pomažu, ili da mi čuvaju djecu. moja najstarija kćerka je kod svekrve prespavala samo jednom, jednu noć u svojih 7 godina, a kod moje mame je jednom preko ljeta na tjedan dana jer su tamo bratova djeca pa joj je zanimljivo. blizanci nisu niti jednom prespavali igdje bez mene iako su sada 4 godine. ja znam da nisu svi isti, ali najlakše se prepustit i uzimati izgovore na djecu. mogla sam i ja pogotovo s blizancima reći da ne stignem ovo ili ono i pustit mozak na pašu, ali nisam. ne zato što sam idealna ili neznam šta, već jednostavno ne želim si dopustit da si zapustim (da se tako izrazim) kuću, obitelj... ne kažem da mi je uvijek bilo med i mlijeko, ponekad si pomislim da mi se ne da svaki dan usisavat kuću tri puta, ne da mi se slagat veš svaki dan, ali pusti si glazbu i uhvatim se posla. to me smiruje. svatko ima nešto što ga smiruje. ne kažem da ne postoji depresivnih mama, žena općenito. ali ako mu sto puta dnevno ponavlja da je depresivna, znači da shvaća, pa nek potraži stručnu pomoć. ne radi njega, ne radi sexa, već radi sebe i svoga djeteta.