I onda je mogao doći samo dodir sa neba,, jer,, Ne znam kako,, ne znam zašto,, ne znam šta se desilo,, znam samo da sam podigao blatnjavo užareno lice iz mulja sumporom natopljenog,, ne znam kako sam pokrenuo ruke,, znam da sam usmerio pogled ka nebesima koja sam barem mislio da sam video,, sklopio sam oči na par sekundi i polako izdigao ramena,, čak je utisnuti trag mog tela ostajao za mnom, kada sam napokon kleknuo na jednu nogu podupirući se rukom o koleno ponovo sam pogledao gore i video da od neba nema još ništa da je povratak jako daleko, ali sam se pridigao, bol je i dalje bila tu, ali kao da je nekako ostajala iza mene nisam ni pokušao puzati,, starh ponovnog pada je bila užasna.. pravio sam male ali koliko toliko sigurne korake znao sam samo da ne smijem pasti,, jer ne znam dali bi više bilo povratka.