Uglavnom, jana je bolest jako usporavala u adaptaciji, a sam po sebi je više na muža, nego na mene (zatvoren tip) pa je time adaptacija trajala PREdugo.... Uglavnom u svemu tome, od samog starta smo imali 2 različite tete, jednu toplu i suosjećajnu koja je uvijek jana uzela u krilo i malo ga zagrlila (što mu je tada jako trebalo) i drugu (buba majo tema je tvoja, pa ti moram reći da tu 2. poznaješ jako dobro) se držala svojih principa da što dijete treba uzimati u krilo, neka dođe i samo sjedne za stol i slične stvari.... I što se desilo.... JA SAM JOJ VJEROVALA, vjerovala sam da 18 mjesečno dijete mora biti dovoljno zrelo i presretno što ga mama ostavlja u vrtiću i što ga nitko neće uzeti na 3 sekunde kada dođe da ga pomazi, a nisam vjerovala vlastitom djetetu da njemu navedeno treba.... Osim toga, ima i previše stvari koje su sada prebolna tema i previše bi trebalo da pišem, koje sam istoj teti vjerovala i time POGRIJEŠILA jer je moje dijete evidentno time gubilo, a ja nisam toga bila svjesna.... Desila se u 12 mj 1 situacija u kojoj sam ja pukla i porazgovarala s dotičnom tetom nakon koje se ona promijenila (to je već bila janova 2. jaslička godina) i nakon čega sam rekla da sljedeći razgovor vodimo s ravnateljicom, ako se ona ne promijeni.