Dobar poznavatelj Istoka, Pierre Lotti, piše 1880. za Dubrovnik kako ovo još nije Orijent, ali nije više ni Italija, već se drži jednog i drugog, Max Frisch ga 1933. vidi kao mozaik koji nastaje stapanjem i latinskog, i orijentalnog, i venecijanskog, Ida von Düringsfeld u dubrovačkoj svakodnevici osjeća turski utjecaj, Emmy von Dincklage piše 1883. u časopisu Über Land und Meer kako se europski građanski milje francuskog komada što ga je gledala u Bondinom teatru nimalo ne slaže s istočnim jekom dubrovačkog života, a Heinrich Stieglitz na intrigantan način tjera od sebe sličnu pomisao (Neka nitko ne misli da južni rog polumjeseca što štiti Dubrovnik utječe na život toga grada), transformirajući je u drugu, bezazleniju vrstu doživljaja: Prvi pogled na Dubrovnik podsjeća na maurske gradove u Španjolskoj, usporedivog s Lottijevim zapažanjem o dubrovačkim ulicama, koje su uske, vijugaste i neprohodne kao i arapske casbahe.