sad zapravo i nemam nekakvu inspiraciju jer ne mogu pronaći riječi kojima bih ljudima oko sebe, pa i samoj sebi, objasnila kako se osjećam. izgubljeno, tužno, jadno... sve mi je to nekako istrošeno, sve su to riječi koje su prije ove moje priče imale normalno značenje i mogle su u svoj svojoj punini obilježiti i moje suze i smijeh i nervozu i sva različita stanja u koja sam, iz današnje perspektive, padala i iz kojih sam mladenački bezbolno ustajala. sad, kad sam poklekla pred prvom stepenicom, kada me iznutra nešto nagriza, kada se osjećam poput jalove zemlje, poput onog kamenjara na kojem ništa osim soli i bure ne uspijeva, ozbiljne riječi ne znače ništa, ali obećala sam samoj sebi da ću danas s ovim završiti i zato se uopće neću potruditi tražiti nove riječi kojima bih opisala isto stanje, već ću se samo prepisati jer stanje je jednako bila četiri, jedno ili dva srca sva su ona u meni bez obzira što smo se samo na kratko družili.