Ide Miljenko Jergović ulicom i... no, ostavimo se konkursa za trenutak, velim ja samima sebi, i popričajmo o tome kako smo (usred radnoga vremena, dakle ne bez rizika - što samo po sebi dovoljno govori o snazi želje), odvučeni posve prirodnim ljubopitljem, proguglali naslov " Srda pjeva... " (ne spomenuti ga u njegovoj cijelosti rezultira sočnijom izražajstvenošću i srsima neke naopake slutnje, nije li) da bismo ubrzo otkrili kako kozjomrežnom stazom do čitavog prvog poglavlja te knjige, naslovljenog " Lazar " i u besplatnom stanju, goluždravog, nezaštićenog čamprama matičnoga zalistka, i zagrizli smo u tekst o nesretnom milicioneru Lazaru - o, beskrvna li zombija - izjebanom poviješću i patologijom obitelji i podneblja i usuda i nagriženom čirevima doslovnim i odslovnim i o toj nesretnoj, čudovišno lijepoj infantkinji, mrzloj mrtvovjesnici posvemašnjeg očaja južnoslavenskoga, utjelovljenoj Kroaciji utrobe ispreturane vlastitim grijesima spram samoj sebi u zrcalu i iza gdje je silovana Hercegbosna bit hrvacka, i zaplakasmo ja usljed svjedočenja beshumornoj katahrezi i ja u olajavanju smrti smrtovinom, prekapanju grobova putem grobova, pretakanju grobova u grobove, o odisejo naša šepava i uzaludna do Gologa otoka i natrag raštrkanim tragom samih sebe, jedvice - još jecaj - i kraj.