Nekada mi dan prodje u redu ako ne izlazim iz kuce, no ono sta me ubija i iscrpljuje je da postanem pospan navecer, no kada legnem nemam zraka, nemogu disat, doslovce skacem iz kreveta te to potraje do 3 - 4 ujutro dok ne zaspem od iscrpljenosti.. Druga stvar koja me prati isto koliko i anksioznost, cca 1 g, je to da cim utonem u san zaboravim disati te se budi sa sokovima 2 - 3 puta dok ne zaspem..

a misao uporno zaustavlja želju da utonem u doživljaj mira srlja u dubinu dok ja pokušavam izbaciti talog sjećanja predajem joj se dozvoljavam joj da me obuzme da razagna nagomilanu obranu da pređe u zov porijekla, u iskon postojanja u profanom vremenu zaustavljam je na oltaru ognja posvećujem je kozmičkom vremenu uvodim je u njegovu svetost

To je osobna knjiga, moj pokušaj da pronađem svoj način razmišljanja o biologiji ženstva, a da pri tome ne utonem u mulj biološkog determinizma.

I tako, ispreturam ja ploče i proberem one koje me zavedu pričom, tada nađem iste te albume na cedeima i pustim ih da sviraju a ja utonem u sitnice: gledam omote, brišem prašinu s njih, vrtim filmove nesnimljene

Noćas ću ponovno plakati prije no što utonem u sam, jer bliže se blagdani gdje se sukupi uži krug obitelji, a ja svoje obitelji nemam.

Budući da sam završio posao i bio na povratku kući, sve što sam želio bilo je da utonem u nagnuto sjedalo te da uz pomoć slušalica isključim svijet i da budem sam.

Znam da kad potpuno utonem i zaronim da ću se probuditi u svijetu šarenih snova kao potpuno druga osoba.

Ponekad utonem u prošlost i kao da nestajem ispod površine.

ja sam kao mala stalno sanjala da isti san da bježim pred vukovima. dok mi otac nije ovo rekao. tu noć kad sam zaspala i uobičajena potjera je počela jednostavno sam shvatila da to nije film i da sam na neki način tu makar sanjam i sjetila sam se da zašto ne bi pobjegla do svoje kuće i zatvorila se u nju. prvu noć mi to nije uspjelo, ali nakon malo prakse i par dana uspjela sam im pobjeći. i otkad sam razbila taj krug neprestanog sanjanja istih snova i shvatila da čim utonem u san mogu sve mijenjati kako ja hoću nisam imala niti jednu nočnu moru (znači zadnjih 15 godina). naprotiv, odonda sam sanjala samo crtiće. i to ne one s tv-a nego neke koji su jednostavno nastali u mojoj glavi. no najbolja stvar je da sada mogu (ponekad) potpuno upravljati svojim snovima i biti gdje god hoću. a osjećaj je neopisiv nešto najbolje ikad tek kada počneš manipulirati svoje snove shvatiš da ljudska mašta stvarno nema granica i da ma koliko stvarnost ponekad bila ružna, uvjek imaš svoje snove zašto ih onda ne pretvoriti u raj?

K oliko god ovi dani bili izluđujući i naporni, koliko god nisam siguran hoću li uspjeti, ipak me ona pomisao kad već ležim u krevetu, posljednja prije nego utonem u san, kad sam već siguran da ću se u narednom trenutku obeznaniti, da nema izgleda da se više ustanem i podlegnem napasti, ispunjava neizrecivim zadovoljstvom: Protekao je cijeli dan da nisam zapalio

Želim zvuk koji mi pomaže da utonem u sebe, da čujem šapat najskrivenijeg dijela sebe.

Otključam vrata, pomaknem sjedalo, uvukoh se na stražnje sjedište, sklupčah kako sam znao i mogao i utonem u san.

Dođi u moju postelju od snova pokloni mi simfoniju od svojih dodira dopusti mi da u tvom zagrljaju utonem u san dok iz tvog i mog srca melodija ljubavi svira Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš i mirisima crvenih pupoljaka izazivaš osjete.

Ali, moja obitelj je navikla da ponekad utonem u svoj svijet pomalo sebičan dok traje faza pisanja...

Zavalila se, čekam i utonem u san.

Krevet je postao moj najbolji frend za ovaj dan, a opet okljevam da mu se prepustim, da mu se podam puteno i naglo, da utonem u njegovu mekoću i da ga strastveno zaželim za zauvijek.

Prije no što opet utonem u san.

vrlo se cesto znalo desit da ostanem u boravku gledat televizor poslije muza, on ne govori hrvatski, pa ne mozemo uvijek zajedno gledat TV uglavnom - on ode, ja gledajuci TV zacorim ko klada i nema me ko probudit, pa onda on cijelu noc provede sam u krevetu nisam si mogla pomoc jer svaki put kad utonem u carstvo snova izgubim pojam o vremenu, mjestu i sl, a on, siroce, samuje i bilo mu je zao svaki put kad se sam probudi dogadjalo se to redovito, par puta tjedno, kad god sam sama navecer gledala TV

I prije nego utonem u san Mislit ću na tebe i na nas Prije nego osvane novi dan Vikat ću da čuješ moj glas Da te dovede tu, što bliže Da mi posudiš malo volje I eno vidim, već mi stiže I evo već osjećam se bolje...

Zbog svega toga prešlo mi je u naviku da utonem u neobičnu tišinu kada se o nečemu raspravlja nakon što me dvaput netko tako izignorira ili prekine usred pričanja nečim potpuno nevezanim za temu.

Sretna, mirna, kao i svaki puta kada krećem put Remeta, utonula u sjedište Slavijatransovog busa, prevrćem po glavi lijepe uspomene, trenutke sklada u mome životu, pa onda ne razmišljam niti o čemu posebno, utonem u mir, odmaram oči na bojama proljetnog neba, priroda se tek počela razbuđivati.

Kad god je pročitam toliko me oraspoloži da utonem u san glatko i slatko poput anđelčića.

Padam kao pokošen unutra i utonem u san valjda iste sekunde.

Zaklopim oči i zamišljeno utonem u san ogrnut plaštem sretne boje.

Odškrinem kapke, otežale od noćnog nerada, tek toliko da uhvatim bilo što, a što bi zadržalo budnost mi neuronsku dovoljno dugo da ne utonem u ponovni san.

Strah me da ću umrijeti, da će se nekome nešto loše dogoditi.Uglavnom užasan osjećaj.Kad napokon utonem u san i probudim se ujutro kao da ništa nije bilo.Po danu se mislim koja sam ja budala šta sve umišljam.Onda pred večer me opet uzme taj osjećaj i nastojim mislit na to kako se po danu osjećam al ne pomaže.Traje ima mjesec dana.

noć je ruke raširila u okrilje me svoje primila predaje se tijelo moje oko mene grad moj spava sve je tiho ništa tamu ne lomi osluškujem znam doći ćeš opuštam se.. prepuštam noći utonem li u san i tu se tebi prepuštam prepoznajem korak tvoj lak dodir tako nježan i drag donosiš mi sebe ti imaš srce moje ja imam srce tvoje nježnost i strast svoju pružam samo tebi nikada te mjenjala nebi upijaš svaku moju kap bujamo oboje kako je divno uzbuđen biti i svoje uzbuđenje ne kriti duga je i noć ova uživajmo u ljubavi

Noćna je tišina Čujem disanje duše.. kucanje srca Misao prostrijeli tišinom Vjetar razmakne koltrinu U sobu uđe svjež zrak Prisjetim se tako.. utonem u misli Sjećam se bilo je tako davno Tek smo u život krenuli skupa A ja sam zbog jednog tvog putovanja bila ljuta U meni otpor je nastao Tako si mi u tom trenutku " mrzak " postao Htjela sam da odeš što prije Jer ćeš se onda vratiti brže Znala sam da će mene ljutnja brzo proći I da ćeš ti brzo doći Na odlsaku ni ruku a kamoli poljubac nisam ti dala Da nećeš otići a da me ne poljubiš Ja sam unaprijed znala Uzeo si torbu.. Pogledao me tužno Stajala sam prkosno.. gledala opasno A u duši je bio pravi lom Znala sam da ću čim odeš zaplakati za tobom Zatvorio si vrata, ali se koraci nisu čuli Stajao si ispred vrata.. Skoro sam ti disanje čula A ja sam unutra tvoj povratak čekala kao luda Vrata su se otvorila A ja sam u tvoj zagrljaj utonula Tako tonem već godine duge Razlog je jedan.. Volim te.. Eto

Kaos koji me povlači sve dublje i dublje, dok konačno potpuno u mrak ne utonem.

Eto me sad u utorak ujutro u MCE i šaljem ovaj kratak opis prije nego što utonem u managersko dubokoumlje.