vrijeme ubijanja borova je pred nama. prošetah tržnicom. onaj smrad natrulog voća i povrća i reski mirisi svježeg mesa i surutke, što se iz domaćeg sira cijedi po podu, zamjenio je svježi dašak borove šume. kao da ne bazam trbuhom Grada nego, u laganoj šetnji, koracam planinskim puteljcima guste zimzelene šume negdje oko Fužina. probiravam Božićno drvce. ove godine, obećavam sebi, bit će mnogo manje i siromašnije od onog lanjskog obećanja, tako da ga konačno, neću morati kratiti za pola metra i razmicati namještaj po sobi da bi ga uvalio u kut u kojem su, kao nestašni dječaci u školi, stajali i njegovi predhodnici svih ovih godina. - gospodine, budite ekološki osvešćeni, kupite bor s korjenom doziva me mlađahni trgovac borovnine koji je ekologiju upoznao kroz posao kojim se bavi, a zelena mu je omiljena boja konvertibilne valute. ekološki osvešćen? moju je svijest i savjest pohodila ta ekologija već odavno. prije tri godine, u ovo vrijeme, odlučih, ekološki svjesno, kupiti drvce s korjenom. sjedoh u auto, naoružan malim ašovčićem i velikim debelim najlonom raširenim po prtljažniku i zaputih se u rasadnik po svoj korjeniti bor. pronaći je lako, samo pravo cestom pa treće skretanje lijevo, a lijevo beskonačnom ravnicom, kao povučena crta na praznom papiru, prteni put raskvašen otopljenim snijegom i naslage blata izbrazdane tragovima guma. krajobraz kao s požutjele slike Vardenske bojišnice na kojoj još samo fale oni duboki rovovi puni blata i promrzla sirotinja odjevena u ratničke boje cara i kajzera. pred rasadnikom desetak automobila. parkiram na oranici pored puta (kao da je postojala neka vidljiva granica između jednog i drugog). predamnom, kao zbor osnovnoškolaca u izvođenju Lijepe Naše na školskoj priredbi, borova raznih nijansi i veličina u pravilnim redovima. prolazim redovima kao kroz police onih velikih supermarketa, što po nikad nižim cijenama, nude šarenu robu sumljivog porjekla i kvalitete. obuze me, među svim tim uzgojenim drvcima, neki čidan osjećaj i sjetih se onog filma u kojem glavni glumci hodaju velikom hladnjačom u kojoj vise ljudski klonovi uzgajani za remont bogatih staraca i visokopozicioniranih političara. redovi prekrasnih drvaca uzgajani sa svrhom da nadopune jedan praznični ugođaj. izabrah jedan raskošni srebrni bor. iskopah oko bora široku rupu da što više korjena ostane dio njegovog stabla, isplatih promrzlog " gazdu " u ruskoj šubari i raskošnim drvcem ispunih sadržaj automobila. i tu je prestala idila. prvo sam, vračajući se s oranice na prteni put odbio auspuh, široki korjen bora nije stao niti u jednu posudu koju sam imao doma pa sam morao kupiti plastičnu kacu (one ružne šerpa-plave boje), zaseđen bor u pola kubika zemlje i pijeska u sobu sam unio uz nesebičnu pomoć prijatelja (koji su poslije, za nagradu, ispraznili bife). i na kraju, sve je okončano jednom tragedijom. zasađen bor, nakon svih peripetija, uništio je moj pas, alkoholnog imena, jer mu se učinio simpatičnim za svakodnevno markiranje teritorija pražnjenjem mokračnog mjehura. odlučio sam, nakon ubojstva jednog živog bića, nagodinu u kut sobe postaviti onu vjeru pvc kopiju božićnog drvca oznake: Made in China, ali uz svu ljepotu plastične patvorine nešto je nedostajalo. miris. miris bora što se tjednima širi sobom. ove godine, ponovo, kupujem bor kojeg je neko ubio za mene. možete reći da sam ekološki neovješten, da sam ubojica šuma, da sam najgori pripadnik nemoralnog potrošačkog društva, možete me pljunuti u obraz (okrenut ću vam i drugi), možete... možete svašta... ali ja sam samo djetinjasti romantik koji ne može zamisliti jedan povjesni događaj, kroz stoljeća pretvoren u praznik, bez zelenih iglica načičkanih na zelenkastu stabiljku, okičenih šarenim kuglicama i bljeskavim lampicam, a koje mirisom divlje prirode, ispunjavaju moje nosnice. jednostavno, ne mogu zamisliti te blagdanske dane bez tog drvete što stvara ugodu svim mojim čulima.