Brijunski sastanak dotiče se Čermaka utoliko što je bio jedan od elemenata za dokazivanje postojanja UZP-a, u okviru kojeg će i Čermak biti optužen, ali ga ne tereti izravno, kao što tereti Markača i Gotovinu.

Sastanak je, naime, ujedno bio i dokaz za to da su Gotovina i Markač, koji su na njemu sudjelovali, doprinijeli planiranju vojne operacije pomoću koje će se izvršiti cilj UZP-a, kao i za to da su imali " stanje svijesti da se zločini koji čine dio cilja trebaju izvršiti ".

Tužiteljstvo nije moglo koristiti Brijunski sastanak kako bi na jednak način dokazalo i Čermakovo " stanje svijesti ", već je njegovu ulogu u provođenju UZP-a nastojalo dokazati u nizu drugih situacija, a činjenica da u tome nije imalo nimalo uspjeha dovela je do njegovog oslobađanja.

Moje osobno mišljenje je da se šestorku iz HR HB ne bi smjelo ni uspoređivati, a kamo li poistovjećivati s Gotovinom i Markačem, čija pravomoćna oslobađajuća presuda ne znači da zločina, pa ni UZP-a, nije bilo, niti da su Gotovina i Markač nevini, već samo da njihova krivica nije, izvan osnovane sumnje, dokazana za (ne) djela za koja su bili optuženi, jer Meronovo pojašnjenje oslobađajuće presude sugerira da bi uz drugačije koncipiranu optužnicu i Gotovina i Markač, a bogami i Čermak teško izbjegli osuđujuće presude.

Da, Gotovina bi u tom slučaju priznao i postojanje UZP-a i priznao vlastiti dio krivnje, jer je bio obmanut, makar i samo zato što se nešto, što se dijelom odvijalo pred TV, a dijelom promatrano očima brojnih promatrača, odvijalo pred očima svijeta, a to se ne može negirati.

Na osnovu tih saznanja potkrijepljenih brojnim iskazima više nego vjerodostojnih svjedoka sud je utvrdio namjeru, odnosno postojanje UZP-a.

Cilj obrane u žalbenom postupku je dokazati da UZP-a nije bilo, odnosno da Gotovina i Markač u njemu nisu sudjelovali.

U sklopu Miloševićevog UZP-a ubijeno je nekoliko desetaka tisuća ljudi u Hrvatskoj i Bosni, a etnički je očišćeno njih nekoliko milijuna.

Štoviše, on nije bio odgovoran za provođenje zakona i reda u Hrvatskoj dok se u isto vrijeme borio u Bosni da bi obavio posao koji je međunarodna zajednica propustila obaviti u četiri godine završiti diktaturu terora Miloševićevog UZP-a.

Naime, Gotovina i Markač osuđeni su kao članovi UZP-a kojem je cilj bio trajno protjerivanje krajiških Srba.

Neselektivno granatiranje koje je naredio Gotovina, i u svojem dijelu Markač, bilo je način na koji se civile natjeralo u bijeg, a time i njihov direktan doprinos izvršenju UZP-a.

Lončar, tajnik H UZP - a, nego i fizičke osobe.

Trojici umirovljenih generala sudilo se na temelju navoda da sudjelovali u navodnom udruženom zlločinačkom pothvatu (UZP), odnosno da su počinjena kaznena djela bila predvidljiva i prirodna posljedica UZP-a.

Iako je Milošević umro prije presude, iz optužnice je bila jasna intencija Haškog tužiteljstva da se osudi cjelokupna politika koju su srpski vođe, kako oni u Srbiji tako i oni u Hrvatskoj i BiH, vodili 1990 - ih godina, a Tužiteljstvo je pokrenulo i progon većeg dijela ljudi koji su zajedno s njime bili označeni kao članovi UZP-a.

Dobar dio predmeta protiv srpskih političkih, vojnih, obavještajnih i paravojnih vođa, koji su u optužnicama okarakterizirani kao članovi UZP-a, još uvijek je u pretresnom ili žalbenom postupku, no dio je i pravomoćno okončan, pa je u Hrvatskoj ta politika osuđena u procesima Martiću i Babiću, a u BiH presudama Krajišniku i Biljani Plavšić.

Mladić, koji je prije prelaska na područje BiH zapovijedao jedinicama JNA u Hrvatskoj, označen je kao član UZP-a u sva četiri navedena predmeta, a Karadžić u svima osim u Babićevom, pa se njihova zločinačka uloga na neizravan način već četiri, odnosno tri puta našla u pravomoćnim presudama.

Uz njih dvojicu, te već osuđene Krajišnika i Biljanu Plavšić, u Haagu su u tijeku i procesi protiv ministra policije bosanskih Srba Miće Stanišića i načelnika Centra službi bezbednosti u Banjaluci Stojana Župljanina, također optuženih da su bili članovi UZP-a s istim zločinačkim ciljem.

Velika većina haških procesa koji su kroz koncept UZP-a optužili ili osudili cjelokupne politike vođene tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji, zapravo se odnosi na srpske vođe.

... udruženom zločinačkom pothvatu " te da je " sudjelovao u Udruženom zločinačkom pothvatu i namjeravao da njegova djela pridonesu ciljevima UZP - a ".

Dakle nije odbacen UZP nego suci tvrde da ovi " nisu " bili dio UZP-a.

Mislim da je za RH jako vazna pravomocna presuda Marticu u kojoj se kaze da je postojao UZP-a ciji su clanovi Martic, Milosevic itd a je cilj bio stvaranje V.

Postoje tri oblika UZP, a objektivnom se najviše približava ovaj treći (i u prvom i drugom optuženik mora dijeliti namjeru počinjenja/aktivno promicati zajednički plan pa nema govora o objektivnoj odgovornosti)

Ponadasmo se da ćemo se tog peha osloboditi u svojoj neovisnoj republici, ali nismo, jer je argument NDH vrlo brzo obnovljen u argumentu UZP-a.

Dok je Tuđman bio živ, hrvatska se službena vlast odupirala izjednačavanju UZP-a (NDH) s Republikom Hrvatskom, a generali su bili doma; kad je Tuđman umro, to je izjednačavanje pod maskom detuđmanizacije postalo službena politika svih vlada, a generali su zatvoreni u Scheveningen.

I kad je od hrvatskog narodnog ponosa preostala još samo mala trošna koliba, u nju je u petak, 16. studenoga, ušao čiča Theodor i rekao: Nema nikakvog UZP-a, niti ga je ikad bilo, nema više peha " vl.hr

Ode si ljude davija godinama smrade, priča si laži o Oluji, govorija kako je iza generala Gotovine samo desnica, a onda puf, punj ravno u čelo, Oluja čista ka suza, Gotovina čist ka suza, Tuđman čist ka suza, nema nikakvog UZP-a nema nikakvih " 600 ubijenih i 22 000 zapaljenih ", pokazalo se da su to sve bile laži, a ti se imaš obraza i dalje javljat i tu nešto pričat?

Ako su Gotovina i Markač bili dio UZP-a, a sud tvrdi da jesu, kako to onda nije bio I.

U tim programima, baš nijednom, nema ničega što bi se moglo nazvati makar pokušajem sanacije šteta koje su i hrvatskoj državi i narodu prouzročili hrvatski George Washington i stranka opasnih namjera na čelu UZP-a, nema ničeg osim jasno izražene želje jednih da se dočepaju vlasti i drugih da na vlasti ostanu.

Dovoljno je reći da su ovi dokazi i ovaj slučaj puno slabiji od onog UZP-a za Oluju, a koji je bio toliko slab da je jednostavno morao pasti.

Brojni zločini HVO-a nad muslimanima do travanja 1994. uglavnom ukazuju na očigledan obrazac ponašanja, što znači da ih u većini slučajeva nisu počinile neorganizirane skupine, nego su oni ishod plana koji su osmislili članovi UZP-a kako bi protjerali muslimane iz Herceg-Bosne, tvrde haški suci.