postoje razni odnosi koji se uspostave medju ljudima kroz razlicita vremenska razdoblja... potoje razni osjecaji koji nastanu prema tim nekim ljudima... u mom zivotu postoji osoba koja je obiljezila zadnje dve godine mog zivota... postoji osoba koja je bila spremna sve uciniti za mene, i za koju sam ja bila spremna sve uciniti... postoji osoba koju volim vise nego ikoga... osoba koju volim kao sto nisam nikog nikad voljela... osoba koju volim nekom silnom, neobjasnjivom ljubavi... ta osoba mi je u mislima zadnjih par dana... i slusam uvijek iste pijesme... a zadnjih par dana On mi najvise govori when you say nothing at all... njegov hladan pogled kojeg nemogu nikako izbjeci, ubija me... tjera violine u meni da sviraju najtuzniju muziku ikada... jer sma ga izgubila... mozda cak i zauvijek... odjednom je ta rijec dobila potpuno novo znacenje... zauvijek... bilo je zauvijek cemo biti jedno uz drugoga a sada je mozda gotovo je zauvijek... imala sam veliku ljubav... i izgubila sam ju.... ali to me nije bolilo koliko me boli gubitak ove osobe... mog najboljeg prijatelja ikada... neznam kako ljudima opisati nas odnos... neznam kako opisati moju bol... suze su jace od mene a sve sto mogu reci je volim te... tj nemogu to ni reci, samo napisati u poruci... skrivati se iza displaya mobitela i kombinacija brojeva... i kad se sretnemo vis a vis, nista... pogled... tuzan... bolan... nije mi jasno da je gotovo... nije mi jasno da vise nema nekoga s kim cu jesti burek u subotu nakon izlaska... nema vise nekoga koga cu buditi ujutro i s kim cu se voziti satima... nema nekoga tko je tu kad mi treba, tako blizu... preko zida... nema osobe s kojom sam mogla plakati... nema... nema... nema... da mi je netko rekao da ce se sve prekinuti, nebi vjerovala... nisma nikad to vjerovala... kazu da sto te ne ubije te ojaca... ali onda ono sto te ne ojaca te ubije... a, nas to sto je bilo nije nas ojacalo... ubile je mene... pobudilo je strah... strah od ponovnog gubitka tebe... od te silne boli, od tih silnih suza i tuge koju nitko nije razumio... od osjecaja koje si razumio samo ti a ti nisi vise bio tu... a kad smo se opet zblizili, kao refren lose pijesme vracalo mi se ono tvoje nikad nece biti kako je bilo... imam to i zapisano... i neznam sta me kocilo da se opustim, da se prepustim tom uzvisenom prijateljstvu koje mnogi ni ne shvacaju, a kamoli prozivljavaju... neznam zasto nisma vise mogla dopustiti da budes moj stariji braco... i sad sma te izgubila... otjerala..? svaki dan te vidjeti... nemogu ja to... nemogu... previse me boli... a nemogu izbaciti iz sebe koliko te volim, i kako te volim... postao si drugi dio mene i to u najciscem mogucem kontekstu... iskreni zagrlaj... iskrena ljubav... cista... di je sad? znam da nije nestala... volim te kao nikoga...