Povodom tog događaja umjetnik Vanja Radauš napravio je spomenik koji je bio namijenjen Villefrancheu, ali je ipak postavljen u Puli.

Vanja Radauš je jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, a Vrljić ga je prikazao kao titanski, stripovski predimenzioniran lik, oko kojeg se obavija ženska figura, prema riječima autora njegova muza, obožavateljica, metafora popularnosti i slave koju je kiparstvo nekad imalo.

Unutrašnjost su ukrasili ovi umjetnici: Radoje Hudoklin (od čijih djela vrijedi spomenuti npr. hrvatske povijesne grbove na stropu izrađene od slavonske hrastovine ili reljef u orahovini Bogorodica s Djetetom, rađen u bizantsko-ravenskom stilu iz 13. st.), Vanja Radauš (koji je izradio oltar od bračkog kamena s reljefnim likovima svetaca), Josip Turkalj (čije je svetohranište napravljeno sa starohrvatskim primjesama) i Marta Plazzeriano (u čije je velike vaze, amfore, dovezena crvena zemlja iz Petrove gore).

Osobito oduševljava činjenica da će ovom donacijom u muzejsko - galerijske funduse ući djela velikog broja istinskih velikana suvremenoga hrvatskoga slikarstva, među kojima su: Albert Kinert, Ivo Kalina, Nataša Cetinić, Vanja Radauš, Toni Franković, Dušan Džamonja, Edo Murtić, Miroslav Šutej, Nikola Kojdl, Aleksandar Srnec, Gorki Žuvela, Eugen Kokot, Nives Kavurić Kurtović, Ljubo Škrnjug, Željko Senečić, Tihomir Lončar, Goran Petrač, Andrija Maurović, Vlado Martek, Boris Demur, Boris Bučan, Dubravko Budić i Željko Kipke.Darovana djela nabrojenih autora svjedoče o vrlo snažnome i stvaralački vrlo plodnom, stilski i tematski vrlo različitom ali vrsnom, razdoblju domaće umjetnosti posljednjih pedesetak godina.

Pa i autor spomenika koji ovdje gledamo prema enciklopediji Leksikografskog zavoda od 1967. godine (svezak 3.) je akademski kipar Vanja Radauš, a u drugim dokumentima se spominje kao autor kipar Ratko Petrić.

Povodom 75. rođendana Ivana Rengjea, Vanja Radauš izradio je 1959. g. u sitnoj plastici njegov lik po narudžbi Hrvatskog numizmatičkog društva.

Vanja Radauš, kako reče Tonko Maroević, trideset godina nakon smrti upravo sada izlazi iz čistilišta, otkrivajući dimenzije koje njegovi suvremenici nisu mogli dokučiti i tek današnje vrijeme pokazuje koliko je zapravo bio dalekovidan.

Baš je takav bio kipar Vanja Radauš čija je velika retrospektiva otvorena u četvrtak na večer u povodu stote obljetnice rođenja u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu.

U Mitrovici su rođeni Mara Švel-Gamiršek, Adalbert Kuzmanović, Stjepan Musulin, Vladislav Kušan, Mitar Dragutinac, Juraj Lončarević; u Petrovaradinu (uz bana Josipa Jelačića) rođeni su Miroslav Vaupotić i Jasna Melvinger; u Rumi Slavko Mađer; u Srijemskim Karlovcima Ilija Okrugić Sriemac, Pavao Rakoš, August Đarmati; u Sidu Izidor Iso Velikanović, Dionizije Sabadoš, Eugenija Barić; u Vinkovcima Josip i Ivan Kozoarac, Vladimir Lunaček, Joza Ivakić, Vladimir Kovačić, Stjepan Pavičić, Stjepan Tropsch, Josip Bogner, Vanja Radauš, Dionizije Švagelj, Vladimir Reinhofer; u Vukovaru Ernest Benišić, Nikola Andrić, Adam Kostelić (Hugo Sedlaček), Pavao Pavličić; u Zemunu Rudolf F.

Vinkovci se ponose brojnim hrvatskih znanstvenicima, književnicima i umjetnicima koji su se u gradu rodili: hrvatski ban Josip Šokčević, kompozitor hrvatske himne Josip Runjanin, velikani hrvatske književnosti M. A. Relković, Ivan i Josip Kozarac, Vladimir Kovačić, Joza Ivakić, velikane hrvatske umjetnosti Vanja Radauš, Albert Kinert, Slavko Kopač i mnogi drugi.

U svom dugom, plodonosnom stvaralaštvu ponajviše se posvetio kiparstvu i keramici, čije su mu odlične temelje dali neki od naših najeminentnijih umjetnika kod kojih se školovao: Blanka Dužanec, Fran Kršinić i Vanja Radauš.

Mahom su to znamenite ličnosti iz hrvatske povijesti (Matija Gubec, Ante Starčević, Stjepan Radić, Iso Kršnjavi, Bartol Kašić) ili suvremenici, likovnjaci (Ivo Kerdić, Vanja Radauš, Želimir Janeš, Krsto Hegedušić, Miljenko Stančić, Eugen Kokot, Ivica Šiško, Dubravka Babić, Nikola Koydl i drugi), sportaši (Cerar, Križaj, Šurbek, Parlov, Bjedov).

Vanja Radauš je to tada slikarski i kiparski uobličio, prema našim idejama.

Antun Barac, Vladimir Becić, Bela Csikos Sessia, Rudolf Filipović, Dragutin Gorjanović-Kramberger, Krsto Hegedušić, Stjepan Ivšić, Vatroslav Jagić, Vjekoslav Klaić, Miroslav Krleža, Franjo Marković, Marijan Matković, Andre Mohorovičić, Grga Novak, Ivo Padovan, Franjo Rački, Vanja Radauš, Tade Smičiklas, Ivan Supek, Ferdo Šišić, Andrija Štampar, Božidar Širola, Stjepan Šulek - samo su neke od osobnosti čija su imena zlatnim slovima upisana u 150 godina dugu povijest naše najviše znanstvene i umjetničke institucije.

Vanja Radauš, akad. kipar, slikar, grafičar i pjesnik, jedan od najznačajnijih hrvatskih likovnih umjetnika i kulturnih djelatnika kojemu su Šokadija i grad Vinkovci bili nadahnućem za stvaranje nježnih likova Šokica, a svoju Slavoniju je obdario skulpturama M.

Spomenik su, dvije godine kasnije, izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš te je otkriven 6. studenog 1932. godine.

Kada bih to pojednostavnio moglo bi se reći tko su Vanja Radauš, Dragutin Tadijanović, Ivana Brlić Mažuranić, Petar Barišić

Pravaši na ometanje svečanosti pozivaju parolama Želimo istinu i Ne želimo četničke spomenike u Hrvatskoj, iako je spomenik u Srbu izgradio Vanja Radauš, partizanski borac i svjetski poznati kipar.

U istoj izdanju uz Adamića nalaze i Josip Kozarac, Vanja Radauš i Ljubo Karaman.

Među njima i Ivo Lozica i Vanja Radauš.

Vanja Radauš, sam protagonist pokreta otpora, nije mogao biti baš lišen svoga glasa i njime je govorio dok ga do danas nerazjašnjena smrt nije ušutkala.

Nedostaju neki autori koji su se pojavili u vrijeme dovršetka knjige (iz Ä akova Franjo Dažkula ili stariji autor Pavao Matijević...), ispušteni su, vjerujem nenamjerno, neki autori kao što je kipar, slikar i pjesnik Vanja Radauš (o kojem je Goran Rem pisao, čije je knjige promovirao)...

Prikazan je i film Bogdana Žižića, Vanja Radauš kipar, a otvorenje je bilo popraćeno njegovim uglazbljenim stihovima u interpretaciji Kristine Beck-Kukavčić uz klavirsku pratnju Krešimira Popovića.

Unutrašnjost kapele uredili su poznati hrvatski kipari i slikari Vanja Radauš, Josip Turkalj, Radoje Hudolin i Mirko Stupica.

Od naših umjetnika slavili su ga Bela Čiloš-Sesija (zidna slika Prometej, 1892.), Meštrović (bronca Prometej, 1946.), Vanja Radauš (studija za kip na Učki) i Marijan Matković (dramski tekst Prometej).

Samo nekoliko primjeraka ove knjige vlastoručno su potpisali: Dinko Šimunovic, Ivan Meštrovic, Vilko Gecan, Joza Kljaković, Fran Kršinić, Omer Mujadžić, Vanja Radauš, Marijan Trepše, Vladimir Kirin, Vladimir Nazor, Milan Čurcin i Josip Horvath.

Krajem 20 - ih godina izbija nadarenost i snaga Antuna Augustinčića; 30 - ih godina u kiparstvu se afirmiraju i Vanja Radauš, G.

Bio je tu zastupljen veliki broj umjetnika svih generacija od najstarijih pripadnika socijalno angažirane grupe Zemlja (Marijan Detoni, Đuro Tiljak, Antun Augustinčić, Oton Postružnik, Vilim Svečnjak, Vanja Radauš, Franjo Mraz) čiji su članovi već bili afirmirani u predratno vrijeme, do umjetnika srednje i mlađe generacije, koji su tek završili studije ili se još školovali (Nikola Rieser, Zlatko Prica, Edo Murtić, Vlado Kristl, Cvijeta Job, i drugi).

Zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti upisuje 1943., profesori su mu Frano Kršinić, Vanja Radauš i Antun Augustinčić.

Tada je JAZU organizirala četiri majstorske radionice: dvije su vodili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš, koji se ubio, treću slikar Krsto Hegedušić, a četvrtu Ibler što je bila velika društvena potvrda arhitekturi.