Tu nema neposredne primene ni ustavnih akata tj. pomenute Povelje o ljudskim pravima, niti ratifikovanih međunarodnih ugovora o ljudskim pravima, jer to nije deo pravne svesti, obrazovanja i kulture sudija i drugih poslenika u pravosuđu, a kamoli onih u upravi oni su navikli da se u primeni prava oslanjaju na zakone i, eventualno, podzakonska akta, dok su ustavi neki svečarsko-politički papirnati akti, a međunarodni ugovori (ratifikovani ili neratifikovani, oni o ljudskim pravima, kao i oni drugi svejedno) neidentifikovani leteći objekti, pa shodno tome, u takvom stanju pravne svesti i kulture ne može biti ni primata ratifikovanih međunarodnih ugovora i opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava nad pravom kako državne zajednice tako i država članica, a dostignuti nivo ljudskih prava se može smanjivati (osvedočili smo se ne samo u vanrednom stanju nego i nekim reformskim zakonima, o čemu će još biti reči).