tata je oduvijek bio snažan karakter; možda nekad i presnažan za moj senzibilitet. al me očeličio, dao mi je jedan sasvim drugačiji pogled na svijet i smisao za humor. on je strašno duhovit i originalan muškarac; mislim da sam oduvijek htjela bit poput njega i zato su me isključivo fascinirali muškarci ili sam htjela biti poput njih ili sam se zaljubljivala u njih. najčešće oboje. ne postoji nijedan ženski heroj iz moj djetinjstva. iako mislim da su emotivno žene stvarno savršenija bića od muškaraca (što ih ne čini uvijek savršenijim osobama, dapače; al su kompleksnije). nisam nikada htjela biti muškarac... kao kategorija; uvijek se radilo o konkretnim osobama s imenom i prezimenom kojima sam bila impresionirana. činjenica da muškarci žene ne zavode prvenstveno svojim fizičkim izgledom mi je oduvijek bila toliko zanimljivija od onog s čim žene (uglavnom) raspolažu. i muškarci su mi u tom smislu uvijek bili veća egzotika; izazov je bio da taj model primijenim na sebi; u obrnutom kontekstu. (zato volim sve komplimente, naravno, laskaju mi, al oni o fizičkom izgledu me uvijek zbunjuju dragi su mi, al im ne vjerujem baš previše jer su previše varljivi; najviše volim kad mi kažu da sam genijalna jer, iskreno, to je sve što sam oduvijek htjela biti: D) odrastanje uz tatu me dijelom oštetilo jer ispalo je da rijetko srećem muškarce u stvarnosti koji me impresioniraju nema toga što već nisam čula ili vidjela. on je jedna specifična kombinacija osobe koja je iznimno obrazovana i užasno talentirana za puno stvari. teško ga je utrpati u neku ladicu, ne postoji idealtip u kojem ga vidim. odnos nam je specifičan i iz razloga što je pedeset godina razlike između nas dvoje, što sam ja njegovo drugo dijete i prvo žensko (odnos između očeva i kćeri mi se oduvijek činio najosjetljivijim i onim koji te može najviše formirati) i potpuno smo drugačiji karakteri. iako mi se s godinama sve više čini da nam je taj emocionalni habitus vrlo sličan, samo se na različite načine nosimo s njime. kad kažem da mu je karakter težak šarmirat će vas u 15 sekundi, ali probajte živjet s njim. (to poželim reć kad mi prodavačice kroz smijeh kažu kako mi je tata tako duhovit i pametan i da mi sigurno nikad nije dosadno s njim). ta dosada je najveći problem zapravo; meni se čini da tako malo ljudi doista ima nešto za reći. tako malo njih je koje ja stvarno želim čuti. tu i tamo pomislim da je u meni problem; ali što mogu? taj prokleti mozak koji nikad ne začepi i onda ako se susretnem s nekime kod kojeg što vidiš, to i dobiješ, dobijem glavobolju, fizičku bol dok se trudim održati razgovor. zvučat ću pretenciozno (ne zaboravite nikad kod ljudi, a pogotovo kod mene, razlikovati karakter od stilske figure), ali redovito mi to ide, genijalno uspješno. to je moj poseban talent. na kraju sam nesretna, mrvicu. (to je tako kad voliš zagrebati ispod površine)