nije poanta da sam ja njemu kvocala krvavih usta. to je bio odgovor na to da je on mene udario i sad ja zbog straha sutim. ne sutim, nisam pokunjena jadnica. i dalje funkcioniramo koliko toliko normalno. on radi, ja ucim, rucamo ili veceramo zajedno-ali vise ne kao bracni par kao nekada nego kao cimeri. nisam kompetentna za to da bih mogla reci koliko je psiholog bio u pravu ili ne. znam da ja idem zbog sebe, da mi pomogne oko nekih stvari, a isto tako ide i gospodin. zasto on, ne znam i ne zelim znati.