Kidišu na sve: na prostor i vreme koji domalo nisu više transcendentalni uslovi percepcije, nego i sami postaju relativni; razaraju svest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvesti, oca im frojdističkog; ukidaju objektivne mogućnosti čak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti, skrušenom i pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i spoznavatelj; razaraju prirodnu lestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umetnost, osetilima nedostupnu sliku: šta je apstraktna slika, to se više neposredno ne vidi; samo društvo zasnivaju na rascepu i otvorenosti, a ne celini, sustavu i redu; umesto plesnih koraka, trotakta i vekovne geometrije plesa, tu je sada breakdance, popping, locking, i svi hibridi jazz hip-hop grčenja (tj. plesovi takta postaju plesovi kontakta)... kao što je i budali očito, osnovne su kategorije helenskog i kršćanskog sveta snažno uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjekt, objekt, sve je to postalo nepostojano, relativno, nepouzdano, ili jednostavno isprazno, e da bi in ultima linea na ispražnjeno mesto jednog raspetog skandaloznog boga mogao zasesti nekakav mernički Demijurg.