Lako je danas »tuđim k... po koprivama mlatiti«, ali stavite se u moj položaj, položaj hrvatskog umjetnika koji 1993. pod velikosrpskim granatama obilazi svoju napadnutu domovinu, ne razumije ništa od političkoga i politikantskoga kaosa što ga samo sluti svakodnevno i svakonoćno oko sebe (cijeloj vukovarskoj radijskoj gardi na čelu sa hrvatskom Annom Frank koja se zove Siniša Glavašević i koja je garnitura prva javno upozoravala na spomenuti interni kaos morali bismo što prije iz pijeteta do neba podignuti veliki spomenik), ne prima nikakve povjerljive informacije o tome što se zbiva na srpsko-hrvatsko-bošnjačkom čas tržištu čas ratištu, a ponajmanje ima vijesti o onoj drugoj strani vlastitoga mjeseca, koja nas danas odvodi u Haag, a taj umjetnik želi, silno želi, perom odgovoriti na dramu rata oko sebe, ali tako i to je ono najbitnije da ne ponovi slom socrealističke beletristike i ja vam jamčim da ćete 1994. godine napisati isto što i ja, Smrt Vronskog.