Čak je i davne 1869. Klement Božić u zagrebačkom Viencu pisao o ovim adetima bosanskih muslimana: " Muhamedanci kvare svoja imena, jer ih prilagođavaju narodnom zvuku: Mujo, Meho "

Pjesme i stručne članke objavljivao je u Viencu, Nadi, Kolu, Varaždinskim novostima i Savremeniku.

Roman Mrtvi kapitali izlazio je u Viencu 1889., a kao knjiga izišao je u izdanju Dioničke tiskare 1890. U romanu je autor realističkim, analitičkim postupkom progovorio o ekonomskim i socijalnim problemima Slavonije.

Crtice iz hrvatske književnosti; Filologijske sitnice u Hrvatskom učitelju, Viencu i Pobratimu. (>)

Roman je izišao u ' Viencu ' 1872. i dva puta samostalno.

U osmome razredu gimnazije uređuje osječki učenički politički list Hrvat, surađuje u zagrebačkome Viencu i postaje stalnim dopisnikom sušačke Slobode, koja tada izlazi pod pokroviteljstvom Ante Starčevića.

U prilog tvrdnji da je dvorac bio korišten u turističke svrhe govore natpisi Dragutina Jambrečaka u " Viencu " br. 19 iz 1871. g. i u " Viencu " br. 10 iz 1874. g. u kojima spominje " crvenu knjigu pohodnicu " (knjigu posjetitelja), koja nije sačuvana.

1888. U " Viencu " objavljuje roman U registraturi.

Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma " Boni mores ", objavljena 1897. godine u " Viencu ".

Ana Batinić izlagala je o Ljubićevim prilozima u »Nevenu«, »Viencu« i »Obzoru«.

Analizirajući i istražujući pojedinačne uredničke koncepcije te brojne priloge o europskoj književnosti objavljene u »Viencu« središnjem hrvatskom književnom časopisu 19. stoljeća autor stvara zaokruženu i sistematičnu sliku, ne samo »Vienčeva«, nego i općenito časopisnoga, književnog i uljudbenog života s kraja 19. stoljeća, nudeći čitateljstvu izvorne, nepoznate ili manje poznate spoznaje o hrvatskoj književnosti realizma i utjecaju jednog književnog časopisa na nacionalni mentalitet Hrvata.

Bila je to prva akvizicija za zbirku liturgijskog ruha i dio prvog stalnog postava o kojem 1880. godine - kad je Muzej i osnovan - u Viencu piše njegov utemeljitej Izidor Kršnjavi.

Bio je urednik Mjesečnika Pravničkog društva a pripovjetke je objavljivao u Naše gore listu, Viencu, Dragoljubu i Glasonoši.

U književnosti se javio 1892. novelom Moć savjesti u Viencu.

Potom, Kuhač iznova 1886. g. u Viencu objavljuje i članak Muzikologija.

Već 1873. godine u Viencu objavljuje dijelove iz svog Pokusa (pokušaja) glasbene poviesti južnih Slovena čime je širinom koncepcije poviesti glabe ()... Kuhač uranio punih stotinjak godina, pa ga se u tom smislu može smatrati prethodnikom antropološki zamišljene povijesti glazbene kulture. (S.

Objavljivao je u školskom listu Polemik (koji je i uređivao) te u Pobratimu, Hrvatskom pravu, Mladoj Hrvatskoj, Viencu, Nadi, Pokretu i Hrvatskom đaku.

Prvi tekstovi koji pokazuju odmak od realizma i najavljuju novi književni senzibilitet tiskani su nakon 1890. Tako je znamenita Leskovarova novela Misao na vječnost objavljena u Viencu 1891. Za njom slijede Katastrofa 1892., Poslije nesreće 1894., a dvije godine poslije 1896. i roman Propali dvori.

Iako je počeo pisati još za vrijeme studija, prve je književne tekstove, novele Illustrissimus Battorych i Maričon, objavio kao tridesetogodišnjak u Viencu 1884. i tako u turgenjevljevskoj maniri (liričnost, sentimentalnost, nostalgija) - koja će biti jedan od ključnih uzroka različitosti tj. mekoće njegova realističkoga diskurza - započeo kroniku zagorske plemenitaške sredine, obuhvativši je zbirkom Pod starim krovovima (1886).

M. u »Viencu« od g. 1884. str. 223. (Misli se na Tomu Maretića. (Nap.

Z ačetak ideje o snimanju prirodnih i kulturnih znamenitosti Hrvatske kod Standla se rodio početkom 1869. godine, kada je u Viencu najavljeno izdavanje " fotografičkih slika iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i krajine vojničke ".

Osim bibliografije i imenskoga kazala, knjiga sadrži, kao prilog, i Naputak za cenzore (na njemačkome jeziku) te važnu i vrijednu bibliografiju priloga o njemačkoj književnosti tiskanih u »Viencu«.

Tih je godina počela surađivati i u najuglednijim književnim. časopisima toga doba, Viencu i sarajevskoj Nadi.

Jedino se Antun Radić, utemeljitelj hrvatske etnologije i suosnivač Hrvatske pučke seljačke stranke, drznuo uočiti u povodu izlaska Maretićeve gramatike u člancima u Obzoru i Viencu 1899. da se novija hrvatska književnost ne može razumjeti bez starije, da je Mažuranić bez Gundulića nerazumljiv, a ako se ne opisuje jezik hrvatske književnosti, što god se onda opisivalo, to neće biti hrvatski književni jezik

Pet ih je moralno didaktičke naravi, a dva su historiografska.Franjo Rački, u svome članku o Franji Glaviniću, objavljenom 1892. u Viencu, pokušao je odrediti temeljnu orijentaciju njegovih djela: Talijanski je napisao svoja povjestna djela; latinski je napisao oveće asketičko djelo Manus Christi amoris; dočim je sve ostale književne radnje, namijenjene duševnom opismenjivanju svoga puka, pisao jezikom narodnim, koji zove hrvatskim. [ 15 ]

Izdanje iz 1870. godine, koje ovdje predstavljamo u digitalnom obliku, izvorno je upravo jedan od primjeraka na koji se referira autor teksta u Viencu.

Upravo suprotno o Badaliću govori Hranilović, u »Viencu« 1900, dokazujući kako su Badalićeve prigodnice »zanosne formom i sadržajem uzorite«.

Po Stjepanu Babiću prvi je počeo Tomo Maretić tekstom Filogičko iverje u Viencu, XVIII, 1886. Jamačno je taj Meretićev tekst, po Babiću, ozbiljniji savjetnički tekst u što ne treba dvojiti, ali i svi prije objavljeni manji članci, studije i cijela djela u sebi imaju itekako savjetodavne crte i prave jezične savjete.

Frankofilija i frankofonija Augusta Šenoe, njegova poetika prevođenja, njegov prevoditeljski opus i stil te uloga i mjesto francuske književnosti u Viencu za njegova urednikovanja, teme su književno-povijesnih, poredbenih i traduktoloških studija o Augustu Šenoi objedinjenih u ovoj, drugoj knjizi mlade zagrebačke komparatistice Cvijete Pavlović.

Tridesetak godina kasnije ponovno se aktualizira ideja o rušenju vrata, ali u " Viencu " 1875. Isidor Kršnjavi se suprotstavlja toj ideji riječima: " Ne rušimo starine