Pobjednik 8. natjecanja orača u kategoriji plugova ravnjaka je Božidar Domitran iz Zlatara, a drugo mjesto osvojio je Vilko Kukec iz Selnice Gornje dok je treće mjesto osvojio Janko Rukljać iz Poznanovca.

- Uz ono malo brdašce - tiho je rekao posprdno Vilko, pitajući se, ali ne usuđujući se upitati to glasno: hoće li morati Janicu uznijeti uz brdo?

U svakom slučaju, biti će zanimljivo vidjeti kako će svi podnijeti taj napor, onaj vraški uspon uz strmo brdo koje ih čeka, a kojeg je Vilko, zahvaljujući ujaku, već sasvim dobro upoznao i sasvim dobro naučio savladavati.

- Pusti mene - reče Vilko.

Otac prihvati Vilkov pribor kojeg mu je Vilko pružio i zauzvrat mu pruži svoj.

Odmotavši nekoliko metara povraza, Vilko brzo skačući sa stijene na stijenu ode malo ukoso.

Prateći pogledom povraz, Vilko ugleda njen kraj u bistroj dubini mora.

Izuvši samo platnene cipele, Vilko radosno skoči u more i počne plivati prema pučini, lijevom rukom držeći povraz i trzajući njime.

Vilko se okrene, pogleda u daljinu, ali nije vidio ništa, nikakve peraje nije bilo u blizini.

- Dobro... - započne Vilko, nakašlje se, pa ponovi: - Dobro sam.

- Dobro to radiš - reče Vilko sretan što mu sad već glas jedva malčice podrhtava.

- Pogledaj - reče Blaž i tutne mu golo stopalo pod nos i Vilko vidje ružan ožiljak na njegovoj peti.

Ali se stari samo okrene, pretvarajući se kako ništa nije čuo i počne vraćati društvu, na čemu mu je Vilko bio bezgranično zahvalan.

- Neka reče Vilko, legne na crvenu i vruću zemlju i zagleda se u nepregledno prostranstvo plavog neba. Ne žuri.

- Bez brige, hoću Vilko nije brinuo.

Nego, Vilko, može još jedno pivo?

Klub postoji i dan-danas, Vilko Sever je na žalost mrtav (vidi OVDJE), a o motociklističkom klubu informacije možete naći OVDJE... no, kod sjećanja na njega i početke organiziranja motociklista u nezavisnoj Hrvatskoj šteta je što kod pisanja teksta za ovu spomen-ploču nisu konzultirali neku pismeniju osobu.

Na ovoj našoj klupskoj izložbi, postavljenoj iz Zbirke hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb predočeni su radovi članova našega Kluba od 40 - ih do 60 - ih godina prošloga stoljeća: Mladen Grčević, Aleksandar Kukec, Mitja Koman, Ivan Medar, Milan Pavić, Drago Rendulić, Ante Roca, Zlatko Šurjak i Vilko Zuber.

Slika Save Šumanovića Ve č e iz 1921, uključena je u instalaciju Brace Dimitrijevića Triptychos Post Historicus, iz 1982. Pojedina djela iz Zbirke moderne umjetnosti povremeno će se predstavljati na posebnim problemskim izložbama, kao i u edukativnim programima uz Zbirke u pokretu, kako bi uputila na korijene umjetničkih pojava u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, baš kao što su mnoga djela iz Zbirke moderne umjetnosti i otkupljivana s ciljem da ukažu na vezu povijesnih avangardi ali i različitih heterogenih pokreta u prvoj polovici dvadesetog stoljeća s pokretima i pojavama u suvremenoj umjetnosti (misli se prije svega na radove hrvatskih umjetnika u Zbirci moderne umjetnosti, među kojima su najvažniji Marino Tartaglia, Oskar Herman, Milan Steiner, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić, Anka Krizmanić, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Marijan Trepše, Nasta Rojc, Zlatko Šulentić, Sava Šumanović, Jerolim Miše, Josip Seissel, Ivana Tomljenović Meller, Krsto Hegedušić, Željko Hegedušić, Oton Postružnik, Kamilo Tompa, Đuro Tiljak, Kamilo Ružička, Marijan Detoni, Sergije Glumac i dr.).

I opet je došao tata, mirisao je na šumu i Vilko je volio namirisati taj miris u tatinoj kosi.

Vilko je ostao sam u sobi, bez majčinog blagoslova i onog čarobnog pokreta rukom kojeg je njegova mama svaku večer pred spavanje činila nad njim.

I Vilko se počne vrpoljiti i migoljiti i kašljucati i više nije mogao izdržati i poviče: - Mamaaaaaaaaaaaaaaa

Vilko ostane sam, mirno ležeći ispod plahte, povukavši je do brade i zvjerajući očima oko sebe.

Do njega su dopirali uzbuđeni glasovi roditelja: tata je ljut, shvatio je to Vilko odmah.

- Nikad više - začuje ga Vilko kako glasno govori.

- I Bog je izmišljotina? - razrogačivši oči upitao je Vilko.

- Onda - zamuca Vilko još uvijek ne mogavši povjerovati - nema Boga i ne gleda me sada?

- Hoću, tata - odgovori Vilko, sjedne u krevetu i zagrli tatu, uživajući u mirisu šume koji se širio iz tatine kose.

U istoj je toj ulici Vilko upoznao Čarlija: Vilku je bilo trinaest, a Čarli je upravo izašao iz vojske.

Koja je odjednom nestala, kad je Čarli jednog sunčanog poslijepodneva došao sa gitarom i zasvirao, a Vilko sjeo pored njega i uživao u glazbi i suncu.