On, da ne bi bilo zabune, u četrdesetak tekstova okupljenih u ovoj knjizi, a prethodno objavljivanih uglavnom u Feral Tribuneu, ne razvija uvodnu tezu o postmodernističkom karakteru novije hrvatske ' anti-postmodernističke ' književnosti, niti mu je sam postmodernizam presudno važna tema: cijela je ta mikroesejistička konstrukcija upitne stabilnosti isključiva odgovornost doljepotpisanoga, a jedina joj je namjera da pokaže koliko dalekosežni i kontrakonsenzualni mogu biti zaključci ako, " kad jednom poput noja zabijete glavu u tekst ", shvatite da bi je potom vrijedilo i " izvući i protresti jer ta hvalevrijedna gesta, ako ništa drugo, omogućuje pogled u vrijeme u kojemu živimo "; posebno ako je pogled pritom usmjeren na zemlju kojom su " uzduž i poprijeko, desetljećima paradirali marksistički ansambli visokokvalificirani za totalnu analizu svakovrsnog kapitalizma, a kad im se kapitalizam pojavio pred kućnim pragom, ušao u stanove, novčanike i poštanske sandučiće, oni su jednostavno izvjetrili ".