iz svega se lako može zaključiti koliko se pažnje (a i love, hej, nećemo se zajebavati) posvećuje vizualima. bolje reć, puno volje srca upucam u sve to, a isto tražim i od svih koji na njima rade. nije to lako iskati od mahom hladnih egzekutora i profija. zato s takvima nisam ni radio. na kraju balade, kad je sve gotovo, speglano i odprintano, na ulici se priča svodi na ovo; od 100 % plakata predanih plakaterima najviše 70 % stvarno završi gdje treba na ilegalnim (najčešće) ili legalnim plakatnim prostorima (rijetko), ostalo dečkasi pobacaju, zapale, pojedu, fakat ne znam kaj rade, ali ih ne polijepe. i to se zna. zna se zato jer je neprovjerljivo. ako imaš sreće plakati ti potraju dan, najviše dva dok ih ne prelijepe sa plesnim tečajem, kamasutrom ili nekim lošim bendom. ili dobrim, na isto mi dođe. ili pak dođeš u klub di sviraš i u nekoj od prostorija skužiš pobacan pun kua svojih plakata, nikad plakaterskom rukom taknutih kako čekaju godota. a samo 2 tjedna prije iz istog tog klubića forsaju da pošaljemo tolko i tolko, na što se ja uvijek samo zloguko smijem. kad ih ugledam onako pobacane i zgužvane, nije mi smiješno. vrijeđa me. jer nas ne cijene. ne moraju ništa ni govoriti, znam to. (moć neverbalne komunikacije;)) plakati, dobri plakati, puno toga pričaju sami za sebe i po sebi. o bendu, o društvu. ako ne idemo tako daleko, onda na baznom metaforičkom levelu možemo ljude podijeliti na one koji se uvijek i one koji se nikad nisu zajebavali s nekim. to nas čini različitim. vele da je u različitosti ljepota života;))