Sotona (Davao) bačen je u " jezero ognjeno i sumporno " - u vječnu propast, kamo su bačene obje zvijeri.

To znači da kao vjernici ne smijemo ravnodušno, skrštenih ruku, promatrati onoga koji srlja u vječnu propast, ali isto tako ni onoga kojemu je ugrožena njegova zemaljska egzistencija nečovječnim uvjetima.

Pogotovo navaljuje Đavao koji na sve razne načine traži priliku da ga zavede i kao takvog odvede u vječnu propast.

Nadbiskup Claret pade ničice i poljubi mu noge govoreći: ' ' Predragi sine, ako ne oprostiš svojoj majci, otići ćeš u vječnu propast.

Sve to dovoljno je da se, samo na izvanjskoj razini, nastup i djelovanje Germanotte prepozna kao nešto protukršćansko, protumoralno, navodeće na teški/smrtni grijeh koji oduzima posvetnu milost bez koje se odlazi u vječnu propast, i kao takvo bezuvjetno osudi i izbjegava.

Svaki kršćanin treba istjerati nemarnost i lijenost iz svoga srca te raditi razumno i razborito oko svoga spasenja te biti daleko od onih putova koji ga vode u vječnu propast.

Jer svi ovi nemoralni čini predstavljaju težak grijeh, kojim se gubi posvetna milost, a takvo stanje vodi u vječnu propast, vodi u pakao, odakle i dolazi ova čitava ideologija, koju je bl. papa Ivan Pavao II. nazvao kulturom smrti.

Dakle, ako kršćanin želi čuti pravu božansku nauku treba isključivo i jedino ići do svete Katoličke Crkve koja je nositeljica i zaštitnica Božje riječi na zemlji, dok je sve drugo oko nje zabluda i laž koja vodi u vječnu propast.

Zato kršćanin treba paziti da ne protuslovi svetoj Katoličkoj Crkvi i da ne odbacuje one istine koje ona predlaže jer je to grijeh koji za posljedicu ima vječnu propast.

Teže najviše za tim da prodru u duh i tijelo ljudi, da čovjeka zamagle, svladaju i gurnu u vječnu propast.

Međutim, ako u svojoj slabosti teško i sagriješi te izgubi spasonosnu posvetnu milost odmah treba činiti ozbiljnu, brzu i postojanu pokoru služeći se svetim sakramentima pokore i oltara, odnosno pričesti kako bi tu posvetnu milost povratio jer mu je poznato, a i sveta Katolička Crkva uči da ga samo jedan jedini teški grijeh može odvesti u vječnu propast, odnosno u Pakao.

A očito je da Biblija samo nabraja OPAČINE odnosno zla koja treba izbjegavati da čovjek ne ode u vječnu propast

Tako je bilo ljudima u vrijeme Noe, jer svi su osim Noe i njegove obitelji upali, ne samo u vremenitu, već i u vječnu propast.

Evanđelja nam vrlo često predstavljaju Isusa kao apsolutnog gospodara nad svim bolestima i đavolskim silama koje žele na sve načine uništiti ljudsku narav i dovesti čovjeka u ništavilo i vječnu propast.

Tko to nije spreman učiniti, tko se ne opredijeli za Krista i njegovo kraljevstvo na ovome životu, izgubit će sve što je imao i bit će kao »loše ribe iz mreže« izbačen vani u vječnu propast.

Usljedit će obavezno čipiranje i tko na to pristane potpisat će svoju vječnu propast.

Kao što se suhe i osušene loze kidaju s trsa i bacaju u vatru tako isto svatko od nas može se svojom krivnjom ocijepiti od Krista i doći u vječnu propast.

Sve ono što iskrivljuje taj nauk radosne vijesti spasenje u sebi sadrži klicu bolesti i vodi u nećudoredan život i u vječnu propast.

Biblija i Crkva uče, prvo na sudište Božje a nakon toga u vječnost s Bogom ili u vječnu propast.

On nikoga nije predodredio na vječnu propast.

U vjerskom referentnom okviru stvar je dakako još neusporedivo ozbiljnija jer prihvaćanje žiga (ma što to bilo) implicira konačno okretanje leđa Dobru i svojevoljno predavanje Zlu, znači, (tek privremeni) spas tijela i (vječnu) propast duše.

A još k tome, otići ćemo u vječnu propast, u vječnu gadost vječnu odvratnost i opačinu.

Obrati moje prijatelje, i sve mlade, ne dozvoli da vođeni lažnim sjajem ovoga svijeta odu u vječnu propast.

Ako njegovo uskrsnuće bude na osudu i vječnu propast...

Život kršćanina na zemlji je neprestana borba protiv unutrašnjih i vanjskim neprijatelja koji mu neprestano prijete i idu za tim da ga gurnu u vječnu propast.

Ako tada pogleda u vječnost dolaze mu pred oči same predstave straha, jer je svoj život proveo zaboravljajući na Boga i zato pred sobom vidi samo vječnu propast.

Isus će sići s križa i uskrsnuti, a svi naši propusti, grijesi bit će osuđeni na vječnu propast.

Jedan odlomak iz Biblije kaže: bolje je s jednim okom ući u Kraljevstvo nebesko nego s oba oka u vječnu propast

Za razliku od oholog ponizan kršćanin kroz svetu kršćansku vjeru ima pravu spoznaju Božje i svoje veličine i zna da sam po sebi ne može ništa učiniti od onoga što je potrebno za spasenje, odnosno zna da bez Božje pomoći ne može sam izbjeći ono što ga vodi u vječnu propast.

Bog se kroz čitavo Sveto pismo protivi različitim praksama okultne vrste pa i prizivanju duhova, upozoravajući kako nam isto može upropastiti život te u krajnosti dovesti našu dušu u vječnu propast.