U apogeju ljetnog dramskorepertoarnog Dubrovnika, sedamdesetih i ranih osamdesetih, na eksperimentalni se teatar gledalo dobrim okom: naizgled ekskluzivan u svojoj zamisli, koja je u mnogima budila antielitistički zazor (komički ovjekovječen u replici Kušanova Vodvilja, gdje se užasnuto prepričava kako »u Dubrovniku budu napravili takvu predstavu na moru, gde budu glumci dole zaronili skup s podmornicom, a publika bu u luki, tak da se niš ne čuje, ni ne vidi, to je sad važno«), taj je teatar predvodila vizija Georgija Para, utemeljena u neizbježnu, neušutkivu prepletu dubrovačke turističke i ine svakodnevice s jedne, te upravo glumačkog rada na pokusima s druge strane, prepletu koji je hic et nunc ostvarivao metaforu međusobne zamjene mjesta života i kazališta.