Pitao je Volodju što namjerava raditi, i kad je saznao da Volodja odlazi u Pariz, zamolio ga je da mu otuda donese Madame Bovary.

Volodja je obećao; no još prije odlaska starac je umro od napada astme tamo gdje je živio, u dubokom i niskom Kasim-paši.

I Volodja si je zamislio njegovu smrt, u kasnu i zagušljivu konstantinopolsku večer, u maloj drvenoj kućici i noćni Bosfor sa svijetlom vodom, i astmatične uzdahe svoga sugovornika.

Volodja je inače nalazio neshvatljivu draž u ženskome glasu - možda zato što su ga žene podsjećale na« kraljicu brilijanata », Dinu, sjajnu Dinu, čijoj su pojavi uvijek prethodile priče o njenim čuvenim brilijantima, o milijunašima koji su propali zbog nje i o brojnim samoubojstvima kao da je ta žena u svakom gradu za sobom ostavljala samo zgarišta i leševe ljudi umrlih od ljubavi.

I tako ju je vidio jedne večeri; prolazila je pošljunčanim drvoredom kislovodskog parka u bijeloj haljini, u bijelim cipelama; prozračni til, poput lakih krila, polagano je letio iznad njenih ramena; Volodja je stajao na kraju drvoreda, gurnuo ruke u džepove dobro izglačanih bijelih hlača, ona je prošla pokraj njega i vrlo kratko je gledala, ne primjećujući ga, njegove oči i tada je on uočio crvene žilice na njenim bjeloočnicama.

I Volodja je tada htio krenuti za njom i reći mnogo nepotrebnih riječi sve ono što je ona slala k vragu, što je tako volio, i izdaja nečega kod njega je izazivala dugotrajan i težak osjećaj, koji se sastojao od tuge i suosjećajnosti.

Volodja je sjedio kod krme broda i pratio kako se diže i šumi pjena iza propelera te ostavlja krivudavi vodeni trag koji brzo nestaje.

Ili bi odjednom uza sam broda, na kojemu je stajao Volodja, na kratkom razmaku od površine vode promicala poluprozirna, golema meduza, koja se razlila poput tamne, staklene mrlje i polako micala obrisima.

Prvim pak vlakom iz Marseillea Volodja je otputovao u Pariz.

U devet sati izjutra, poslije neprospavane noći, s jakom glavoboljom i lošim okusom u ustima, Volodja je stigao u Pariz.

Glavobolja je odmah povukla; Volodja je gledao uokolo, zapanjio ga je jaki promet na ulici inače mu je Pariz izgledao nalik na sve ostale velike gradove.

Volodja nije odmah shvatio.« Koji je to vrag, de la part de qui? pomislio je potom se dosjetio; vrata su ostala poluotvorena i sobarica je stajala napola vani, napola u kući.« Dites lui que c ' est son frere »- rekao je Volodja.

Kod njegovog su se odgovora gore su se začuli još jedni koraci, zatim je stubište zagrmjelo pod debelim čovjekom koji je brzo silazio, koji se poskliznuo na predzadnjoj stubi, rekao na ruskom« Ah, k vragu »- i Volodja je ugledao svog starijeg brata, Nikolaja, u dugačkom svjetloljubičastom ogrtaču, neobrijanog, raščupanog, ali vrlo veselog i zadovoljnog.

Odgurnuo je sobaricu, povukao Volodju unutra, rekao začuđeno i radosno Volodjka, huljo i glasno ga poljubio prije negoli je Volodja uspio izgovoriti ijednu riječ.

Kada se na svadbi svog sina Volodja i njegove supruge Nataše u ruskom gradu Nižnji Novgorod ustao kako bi održao zdravicu, 56 - godišnji Vladimir se srušio na pod.

U utorak 26. listopada 2010. godine u Glazbenoj školi Novska nastupio je Amael trio iz Ljubljane i to Tatjana Ognjanović na klaviru, Damir Hamidulin na violončelu i Volodja Balžarovsky na violini.

A cijelim ansamblom uznika i patnika animalističkom snagom dirigira Vlado Novak kao Volodja.

Volodja je odlazio iz Konstantinopola sam, bez pratnje, bez suza, bez zagrljaja čak i bez rukovanja.

Volodja je neko vrijeme stajao i onda je opet sišao u kabinu. Dakle, idemo rekao si je glasno.

Volodja se silio razaznati motiv i nije mogao, i kao i uvijek u takvim slučajevima činilo mu se da je to nešto poznato.

Volodja se sjetio jedne žene, Njemice, živčane i histerične; bila je nastavnica njemačkog jezika u gimnaziji i dala mu je loše ocjene, koje je primio posve ravnodušno. Warum wollen Sie nicht arbeiten? pitala ga je ljutito.

Slegnuo je ramenima i sjeo na svoje mjesto; bilo je posebno lijeno, južno ljeto, sanjivi zrak bio je nepokretan; bilo je tako tiho u gimnazijskom parku gdje su Volodja i njegovi drugovi ležali u spaljenoj travi, na deki, gdje su jeli dinje i lubenice i razgovarali o nužnom postojanju nekakvog jedinstvenog, apsolutnog i stalnog načela kojim je jednom zauvijek objašnjeno sve što živi i sve što se može pojaviti.

Tada su svi imali manje od dvadeset godina i bili su skloni u tom divovskom klupku, čudovišno spletenom od mirisa, razočaranja, nadanja i nebrojenog mnoštva najrazličitijih gnusoba kakvima je Volodja zamišljao svaki ljudski život tražiti u tom isto ono, svečano, kao himna, neobično harmonično načelo.

Onda je otputovala iz grada gdje se školovao Volodja, bila je u Rigi, u Moskvi, putovala je po Europi; i Volodja je bio siguran da su je svugdje mučila i pratila ta pogrešna, tuđa sjećanja o raznim vremenima u kojima je vidjela sebe kao u dalekom tamnom zrcalu, sebe i to svoje udaljeno lice, tu blijedu kožu; plavu kosu i svjetloplave, prestrašene oči; i to što je za to znala samo ona svima drugima to je moglo izgledati glupo ta fantastična pojava, ta stalna utvara ispunjavala je cijeli njen život i činila sve uokolo besmislenim, nepravovremenim i dosadnim.

Nakon tog jedinog razgovora s njom Volodja je nehotice promijenio ravnodušno-podrugljiv odnos prema njoj.

Međutim, Volodja je bio uvjeren da se njoj i dalje navečer, u pustome zraku svake zemlje ili svakoga grada gdje je bila u Konstantinopolu, Berlinu, Rigi ili Moskvi priviđa toranj neke građevine, odavno izgubljen u vremenu, kako svjetluca u daljini možda neke utvrde prema kojoj je bio usmjeren teški galop zapjenjenih, mahnitih križarskih konja. Bila sam sitničarka u taboru Friedricha Barbarosse tako je jednostavno izgovarala tu rečenicu, tisuću devetsto dvadeset druge godine, kad su prošli zamalo nebrojeni dani, zamalo nezamislive godine nakon što je sve prekrio zaborav kako bi sad ponovno sablasno uskrsnuli i buknuli u njenoj nevjerojatnoj fantaziji.

I sad, sjećajući se smiješnog i sablasnog postojanja, Volodja je pomislio da je ono tisuću puta bolje od drugih, sretnih života, koje je imao prilike gledati.

Volodja je tako često sve to gubio i nije se mogao priviknuti da mu se postojanje jedne misli, koja prolazi kroz cijeli život učinilo nedostižnom srećom; i on to nikada nije spoznao.

Volodja je pokušavao saznati što je nju, razmjerno mladu ženu imala je dvadeset devet godina gurnulo u takav neočekivani pesimizam; tim više, razmišljao je Volodja, što je imala rijetki apetit, u što se uvjerio kad bi zajedno bili u restoranu.

- Si, si - prekinula je i počelo joj se, bit će, činiti da je Volodja doista bio njen najbolji prijatelj i uvijek je suosjećao njenoj nesreći premda je očito bio ravnodušan prema njoj; i čak se sjećao da je pitanje o kojemu je jednom počela pričati s neočekivanom prostodušnošću upravo pitanje o njenim fizičkim patnjama zbog rastanka s mužem učinio mu se smiješnim i nepristojnim u ustima žene, bez obzira na to što joj je to, po svemu sudeći, bilo najgore razdoblje u životu.