Mislim da čak, iako to na prvi pogled i ne izgleda tako, ovakav način komunikacije sa svijetom nužno doprinosi, ionako rastućoj i sveprisutnoj, alijenaciji u ljudskim odnosima - upravo tom raku društva koji pojedinca ostavlja na vrištini svakodnevice potpuno bespomoćnog i jadnog.

Kao zaštitnik, navlači oblake, kako bi kišom napunio izvore i nalio potoke, natopio polja i livade; vihorima i olujom ljulja bregove i zemlju provaljuje; istjeruje maglu iz planinskih gudura i uvala pa je opet rasipa po vrištini i kamenjarskim travnjacima, dok nijemo i ukočeno drijema i na dlanu nosi sve što u njem stanuje.

Macerat gospine trave je isto skup ko sveto ulje u tim šopovima, a kantarion raste ko korov na svakoj vrištini.

Stajali su na gradskoj vrištini, pod uskom trakom zraka, ispijali svoje piće, čavrljali, nasmiješili mi se: vidi malu, izgubila se, pusti je proć.

Bilo kako bilo, na vrištini je Vjeku već čekao crni biskup, zajedno sa sandukom u kojem se imao nalaziti Debeli i svom silom drvenih bačava, za koje je Vjeko, čak i kroz svoje čarape, mogao odmah vidjeti da ih je izradila nevješta ruka

A posla je Baronica imao preko glave nakon što je s nekoliko dana zakašnjenja dopuzao do mjesta razmjene, pronašao je tamo do same granice mrtvila omamljenog Vjeku, pronašao sanduk s Debelim, pronašao bačve s mašću, omastio se i sam, i zajedno s Vjekom omamljen do granica mrtvila proležao na vrištini mnoge dane i noći, ali se onda napokon, baš kad su Vjeki po drugi puta počele truliti uši, zamislio, zamislio do najdubljih dubina svoga programerskog uma, zamislio do boli, i shvatio da su stvari napokon izmakle kontroli, shvatio da se mora nešto poduzeti, shvatio da sa Vjekom o tome ne može razgovarati, ne sada kad je opet počelo to s ušima, razvidnim mu dakle posta da mora stvar preuzeti u svoje noge, pa se tako Baronica prihvatio teškog rada, prihvatio rada mučnog, i već je nekoliko dana kasnije uspio u šumi locirati Gizerovo i moje tijelo, uspio procijeniti našu situaciju, uspio napraviti plan, i naposljetku u idućih nekoliko tjedana, tijekom kojih je ispustio više znoja no što je bilo masti u bačvama, uspio sve nas, zajedno s bačvama, prebaciti u podrum, gdje smo već prije kraja idućeg mjeseca, jedan po jedan i svaki sa svojim bolovima i mukama, uspjeli doći ponovo k svijesti

Gustokosa i ja smo popile jutarjnju kavu, kojoj je jedina mana bila što smo ju pili na vrištini, vjetrometini

No moj tata nam je pruzajuci ruku pokazao da krenemo prema vrištini otprilike 500 metara od mjesta di smo bili.