S Wagnerovim Ringom sudjelovat će ove godine i na Expou u kineskom Šangaju.

Ta bi se partitura mogla usporediti s Wagnerovim operama no ne toliko po harmonijskom jeziku, kojega Huppertz jasno drži samosvojnim, nego po upotrebi brojnih lajtmotiva od kojih je neke moguće svjesno uhvatiti već tijekom prvog gledanja filma uz glazbenu izvedbu.

Do sada je ostvarila niz uloga opernog faha kao što su: Musetta u Puccinijevim " Bohemima ", Oscar u Verdijevom " Krabuljnom plesu ", Norinu u Donizettijevom " Don Pasquale ", Helmwigu u Wagnerovim " Walkürama ", Violettu u Verdijevoj " Traviati ", Luciu u Donizettijevoj " Lucii di Lamermmor ", Gildu u Verdijevom " Rigolettu ", lutku " Olympiu " u Hoffmanovim pričama J.

Koncentrirajući se na položaj starogrčke tragedije kao najuzvišenijeg oblika njihove umjetnosti i života, razvija Nietzsche fascinatnu filozofsko-estetičku i životnu misao o antagonizmu apolonijskog i dionizijskog kao temeljnih životnih pokretača, zaključujući da su Sokratovo i Euripidovo odveć " apolonijsko " racionaliziranje i moraliziranje uškopili snagu grčke tragedije, uništivši jedinstvo " dionizijskog načela u apolonijskom ruhu " postignutog kod Sofokla i Eshila, jedinstvo koje Nietzsche ponovno otkriva u Wagnerovim glazbenim djelima.

Koncert po č injemo uvertirom Wagnerovim Majstorima pjeva č ima, dok je drugi dio ispunjen glazbom 20. stolje ć a, koncert je i nazvan Od bolera do sambe jer ć emo izvesti Ravelove Bolero i Pavanu za preminulu infantkinju te Josipovi ć evu Sambu da camera.

Eliota, za sve moje prijatelje s kojima ću sjediti u Importane galeriji i promatati kako sudnji dan skrece iz Vlaške u Smičiklasovu podvučen wagnerovim« Plesom Walkira ».

Scenografi su bili Max Brückner i 31 - godišnji ruski slikar Paul von Joukowsky, koji je pripadao najbližim Wagnerovim suradnicima.

Scenografi su bili njemački kazališni slikar Max Brückner (1836 - 1919) i ruski slikar Paul von Joukowski (1845 - 1912), koji je pripadao najbližim Wagnerovim suradnicima.

Bastl je kombiniranjem lopoča i ruža, sličnih Wagnerovim na Majoliki, te lovorovih cvatućih grmova poput onih s Olbrichove Secesije, ostvario jednostavniju, ali ne manje dojmljivu gradnju.

Ovaj je pitoreskni gradić poznat po mnogim ljudima, mjestima i događajima: Wagnerovu kazalištu, Wagnerovom muzeju i kući Wahnfried, Wagnerovim Festspiele, kad njegovo kazalište i cijeli grad živnu, a karte su razgrabljene godinama unaprijed.

On će dirigirati u proljeće sljedeće godine Verdijev Requiem koji će se upriličiti u spomen pedesete obljetnice smrti Artura Toscaninia, ali i Wagnerovim Tristanom i Izoldom čija je premijera zakazana u prosincu 2007. u režiji glasovitog francuskog redatelja Patricea Cheraua..

Posljednji koncert u toj sezoni, s kompletno Wagnerovim programom, bio je 4. travnja 1954. godine.

Ovaj ciklus od četiri opere smatra se Wagnerovim kapitalnim djelom a u Bayreuthu se izvodi od 1876. Wendersov debut kao opernog redatelja trebao bi se dogoditi 2013. godine, na dvjestotu godišnjicu Wagnerova rođenja.

Glazbene kvalitete Wagnerova Lohengrina sažete su u poetičnoj tvrdnji njegovog prvog dirigenta, genijalnog Franza Liszta: S tim Wagnerovim djelom stari svijet opere stiže do svojeg završetka.

U periodu od 2003. do 2009., niže uspjehe ulogama Fricke i Kundry u Wagnerovim operama, kao i ulogom Klytaemnestre u Elektri R.

Shoreov je tematski rad lako usporediti s Wagnerovim.

Od 1894. do 1896. nastupao je na svečanim Wagnerovim igrama.

U vrijeme gradnje Majolike, od 1898. do 1899., Bastl se kao okušan graditelj nalazi među Wagnerovim učenicima, a pitanje je surađuje li i sam u njezinu oblikovanju s obzirom na to da se navodi činjenica sudioništva Wagnera i njegovih studenata u gradnji dviju susjednih građevina u ulici Linke Wienzeile na brojevima 38 i 40.

Uslijed toga, Wagnerovim skladateljskim perom izrazito humanizirani rastanak oca i kćeri s kraja trećega čina nije bio ni izdaleka toliko potresan koliko to inače zna biti, unatoč tome što su dvoje pjevača i glazbeno i glumački ponudili svoj maksimum.

Siže opere Pelléas i Mélisande naizgled pokazuje niz paralela s Wagnerovim Tristanom i Izoldom: srednjovjekovno, ali zapravo mitsko vrijeme radnje, fatalni preljub isprepleten obiteljskim odnosima i smrt obaju protagonista kao oslobođenje.

To je blisko osnovnom pravilu klasičnoga filmskog skladanja: nevidljivost na koju upućuje Claudia Gorbman ne znači doslovno nevidljivost glazbe (jer ona je ionako nevidljiva), nego nevidljivost glazbenog izvora. 2 Kako bi filmska glazba uvjerljivo pratila filmske prizore, njezin izvor orkestar koji je izvodi mora, kao u Wagnerovim operama, biti skriven.

Ipak, uvertira Wagnerovim Majstorima pjevačima privukla je pozornost: Wagner je odsviran gusto, teško, s jasnom koncepcijom koju je dirigent Mladen Tarbuk nastojao prenijeti i u ostala djela (napose u Vltavu Bedřicha Smetane).

Schulte priznaje i tu moguću asocijaciju jer je fasciniran onime što naziva dramaturškim trikom bezgrešnog začeća koje je pod zastavom ljubavi, dovelo do razvoja takve dugotrajne i utjecajne strukture moći kakva je Kršćanska crkva to je uspjeh o kojem se može samo sanjati, kaže Schulte i dodaje kako Joseph započinje Wagnerovim djelom Snovi, koje opisuje kao meditaciju ili kontemplaciju o snovima shvaćenima kao univerzalnim ljudskim generatorima snage.

Wagner je tu operu skladao u manje od godinu dana, a praizvedba je bila 1850. Nakon što ju je poslušao, Franz Liszt čijom se kćeri Wagner bio oženio izjavio je: S tim Wagnerovim djelom stari svijet opere stiže do svojeg završetka.

Sabrano aktivno muziciranje I glazbena je koncepcija, odnosno glazbena izvedba kao cjelina, bila izuzetno uspješna pjevači, zbor i orkestar pod vodstvom Nikše Bareze činili su zajedno vrlo povezano tijelo, koje je ostavljalo dojam uigranosti, zajedničke kemije, lakoće prolaženja kroz glazbu koja je tekla, i čiji su sati jer u Lohengrinu je, kao i u drugim Wagnerovim djelima, riječ o dosta sati glazbe protekli s lakoćom.

Provokativno rješenje koje se protivi Wagnerovim didaskalijama, no koliko li je u interpretacijskom smislu sadržajnije od grotesknih kostima Majke Tereze i Kleopatre iz zagrebačke predstave

Maeterlincka, tek poslije prepoznata kao jedan od temelja moderne franc. glazbe, očituje skladateljevu privrženost Wagnerovim idejama, no dočekana je s podijeljenim mišljenjima.

Jedino kulturno što je pokupio iz te propagande bila je ljubav prema Wagnerovim operama.

No, u toj igri i odnosu falilo je strasti, erotike, ta riječ je o naslovu koji među svim Wagnerovim glazbenim dramama uključuje najveću količinu liričnosti, jer osjećaji gazduju mišlju i djelima, svojevrsnom spomeniku okušanoj sreći u ljubavi.

Kolekcionari vjeruju da postoji samo između 50 i 60 kartica s Wagnerovim likom.