To što je Orestea najviše prenerazilo (i što je, jednom davno kasnije, pokušao izložiti Wandi, ali bez ikakva uspjeha jer je umjetnost, pa odatle i sam govor o njoj, za razliku od svega drugog što postoji, na umjetan način napravljen dio prirode što je ovisan o hiru onog koji je tu prirodu voljan stvarati, jednako kao i o hiru onog koji je tu prirodu voljan primati) krilo se u gotovo fizičkom prisuću određene voljne, matematički zbrojive ili oduzimljive, neuhvatljive teksture od zvukovlja, koja se taložila u zraku i koja je nadomještala ne samo Oresteovu dosadašnju predodžbu o glazbi kao krasopjevu, nego i samo zbivanje na pozornici.